beats by dre cheap

Nafaka nas je održala

Bošnjaci su jedina nacija na Balkanu koji u svom svakodnevnom govoru često spominju riječ nafaka. U skladu sa tim ona je vrijedna analiziranja u kulturološkom ali i lingvističkom smislu, zbog svoje nemjerljive uloge u proučavanja tradicionalnog načina života našeg naroda. Na samom početku ove kratke studije potrebno je naglasiti jednu neospornu činjenicu koja glasi da je bošnjački narod u svojoj dugoj istoriji bio izložen mnogim povijesnim nedaćama, čak i stvarnom prijetnjom istrebljenja, te da ono što ga je očuvalo i sačuvalo jeste njegov vedri duh i nepopravljivi optimizam često sročen u kratkoj izjavi:"Dat će Bog nafake!".

Nafaka je arapska riječ koja je preko Osmanlija došla do nas. Veoma je bitna u islamskom učenju pošto manifestira Allahovu blagodarnost pa u turskom jeziku ima više sinonima. Na bosanski nafaka se prevodi u nekoliko oblika: alimentacija, opskrba, nabava ili snabdjevanje za život. Još dva pojma u svakodnevnoj upotrebi, koja označavaju blagodat i uspjeh, su perzijska riječ baht - sreća, nalazimo je u pojedinim ljubavnim basmama, te arapska riječ berićet (bereket) - napredak, blagostanje. Pored ovih u primjeni su, posebno u narodnom govoru, još neki oblici sličnog značenja poput hair, rizk, rahatluk, itd. Svi oni predstavljaju plodne i pozitivne događaje koji se kod čovjeka prezentiraju kroz osjećaj zadovoljstva, ushićenosti i optimizma. Psihološki uticaj manifestira se i u samoj težnji ka nafaci, čime se ona može uporediti sa stanjem nade, utjehe ili pritajene radosti. Sve to je evidentno u izjavama: "Nikad ne znaš gdje te tvoja nafaka čeka", "Novi dan - nova nafaka", itd. U nafaku se zbog toga vjeruje fatalistički ("Ne može tvoju nafaku niko oteti"), kao uostalom u sve ono što ima veze sa svetim i božanskim.

Definicija pojma nafaka je relativno široka i prema pojedinim rječnicima mogla bi se ukratko pojasniti sljedećim navodima:"ono što je čovjeku određeno da pojede na ovom svijetu". Kad hasta dugo živi, kaže se:" pribira (ili kupi) svoju nafaku" - kad neko pred smrt mnogo jede tojest hoće da pojede ono što je njegovo na ovome svijetu.

Prema mom mišljenju nafaka je termin koji najčešće u svakodnevnoj komunikaciji zamjenjuje pojam sreće ali i ljudske sudbine odnosno života. Možda bi bilo najprostije kazati kako nafaka označava sve ono što je čovjeku od Boga suđeno da dobije i proživi. U narodu se često čuje izjava kako "svako dijete nosi (iznese) svoju nafaku", čime su se nekada siromašni roditelji branili od kritike okoline zbog čega prave sirotinju od djece kad nemaju ni za jedno dovoljno hrane.

Propisana nafaka

Identifikacija ljudskog rođenja, življenja i smrti sažeta je u kolektivoj svijesti Bošnjaka u pojmu nafake; "Sa takvom se nafakom rodio", "Ko se rodi sa dobrom nafakom ne može mu niko ništa", "Takva mu je nafaka", "Nestalo mu nafake i umro". "Nafaka je najbolji junak" - prema vjerovanju u sudbinu, ako je nekome suđeno da živi, tojest nije mu nestalo nafake, može izbjeći pogibelj i postati junak. Prema kazivanju naroda čovjek živi tačno onoliko dugo koliko mu je od Boga propisano nafake, niti minut duže. Onog dana tojest trenutka kada čovjek potroši svoju nafaku on umire. Prema navedenom može se konstatirati kako narodna mudrost ne poznaje sretne i nesretne ljude već ih isključivo klasificira na one s manjom ili većom nafakom.

Vjerovanje u nafaku savršen je primjer koliko su pojedina vjerovanja duboko inkorporirana u tradicionalni život te kako ona stvaraju određenu predodžbu pojedinca prema društvu, ali i samom sebi. Iskonska želja i potreba svake ljudske jedinke je u dobroj mjeri određena postotkom sreće u njenom životu, jer kako to sugerira folklorno promišljanje, sretan čovjek je zdrav, uspješan i veseo. Zbog toga se svako od nas intimno identificira sa pojmom nafake. No, ipak, iz kazivanja starijih ljudi dalo se vrlo lako dokučiti da je percepcija nafake individualna i prvenstveno ovisi o postotku skromnosti, tojest onoliko koliko je pojedinac zadovoljan.

Porijeklo nafake se podudara sa narodnim vjerovanjem o ljudskom usudu. Još i danas se pripovijeda kako Allah svakom zametku u prvih 40 dana odredi njegovu sudbinu pa zato ružan oženi lijepu, glup se obogati i slično. Naravno, ima i suprotnih primjera ali svi su oni produkt manje ili veće nafake koju osoba nosi u sebi. Sjećam se razgovora sa rahmetli Bilkom, stravarkom iz Stijene (Cazin), prije skoro deceniju vremena, koja je pričajući o sebi i svom poslu rekla da" otkad znam za sebe uvijek sam bila sa nafakom, k'o da mi je vrila (izvirala) iz zemlje i padala sa neba!".

Na temelju predočenih informacija moglo bi se pretpostaviti kako je nafaka utkana u ljudsko biće, no da egzistira i u svemu oko nas zbog svog nadnaravnog, božanskog izvora.

U nekoj mjeri nafaka se može nazvati i božijom pravdom. - "Tvoju nafaku niko ti ne može oteti", kažu stariji ljudi kada žele objasniti fatalizam, ono što je nekome suđeno. Na primjer, dešavalo se da otac želi u nasljedstvo ostaviti najmlađem djetetu kuću, unatoč oštrom protivljenju drugih članova familije. Bez obzira što je raznim ucjenama i igrama porodica htjela osujetiti volju oca kuća je na kraju ipak postala vlasništvom najmlađeg djeteta. Također, bez halala nema ni nafake. Naime, u onom što se daje ili poklanja neće biti nafake ako se ne uruči "od srca" - ne halali. Zato su ukradene ili otete stvari nesretne jer nemaju božije milosti u sebi.

Nafaka je riječ koja stvara ugodu i radost te na istančan način pogoduje ljudskim čulima. Miluje njegove oči i uši, zavodi nos i preplavljuje sa užitkom nepce. Ako za vrijeme ručka ili ispijanja kahve dođe slučajni gost već mu se doslovno sa vrata govori: "Ti si sa nafakom, hajde bujrum!" Ili "Bujrum, nafaka ti je da sa nama ovo pojedeš (popiješ)!". Međutim, terminologija u ovom slučaju nikako ne može biti tako jednostavna niti se sažeti u ovako opskurnu formu. Naime, u narodnom govoru za jelo se često, čak i u današnje vrijeme, prvenstveno u ruralnim sredinama, upotrebljava pojam "nimet", prvenstveno za somun ili pogaču, ali i općenito za hranu. Stoga je sasvim pogrešno izjednačiti pojam nafaka sa hranom, nego ga treba gledati kroz jednu širu prizmu, u kojoj se naslućuje mnogostruko značenje svega onoga što predstavlja ova arapska riječ.

Prizivanje nafake

Generalno, iako se smatra božijim darom milosti, odnosno nečim na što običan čovjek ne može uticati, jaka želja za njom u narodu je izrodila razne ritualne postupke prizivanja nafake. U njima dominira potreba za plemenitošću pošto milosrdan čin privlači dobro o čemu kazuje kladuška izreka:" Podijeli sadaku, produži nafaku". Slično tome, nene i didovi kad blagosiljaju mlade obično govore:" Allah ti dao gani nafaku!" Ili "Bog ti dao neviđenu nafaku!". Za "neviđenu nafaku" narod tvrdi da je bolja od "viđene" jer je obilnija i veća.

U Cazinskoj krajini se uvriježilo vjerovanje da se nafaka može prizvati, naime, kada se kupuje stoka ili nešto drugo obavezno se namjeni na onog člana familije koji se smatra da ima najviše nafake, da bi ovakvim aludiranjem kupljeno bilo nafakali odnosno napredno i sretno. Isto tako, kada se kupuje šporet na drva prvu vatru u njemu će opet zapaliti onaj član familije koji ima najviše nafake u životu, da bi dom i familija bili berićetni i sačuvani od zla.

U ovom dijelu Bosne poznat je ritual sa trahanom (tarahana) kojim se priziva odnosno stimulira nafaka. Ukoliko je neko nesretan, ne ide mu posao ili je sklon raznim pehovima, na mladi petak bi kuhao trahanu ali tako da je pusti da pokipi na vatri (šporetu). Dok se kipuća bijela pjena prelijeva iz posude ta osoba tri puta ponovi:

Bismilahir rahmanir rahim.

Kako ova trahana izvirala i kipila

na sve strane

tako moja nafaka izvirila i mene obasipala,

sa božijim emerom a mojim sepom veledalin amin.

Nakon što bi se skuhala trahana se nakon hlađenja konzumirala tokom tri dana. Neki informatori preporučuju da se čak sedam dana po malo jede trahana. Na taj način, vjeruje se, prizvaće se nafaka u život te osobe.

U ovom kontekstu ne smije se zaboraviti spomenuti niti halva - slastica koja među bosanskim narodom zauzima počasno mjesto. Tradicionalno se prži (pravi) uoči Ramazana, Lejletul Kadra i Bajrama jer njen miris pročišćuje cijelu kuću i privlači nafaku i berićet.

Biti nafakali ruke

Povezivanje hrane i nafake nije rjedak slučaj u folkloru našeg naroda a posebno je uočljiv u svadbenim običajima, u dijelu kada mladenka stigne pred muževu kuću, gdje je posipaju bombonima i novcem. Na kućnom pragu dočeka je siromašna žena, skida joj obuću sa nogu, a mlada je dariva. Malo dalje čeka je svekrva sa Kur'anom i pogačom u rukama i sa dva krčaga vode. Pogaču joj stavlja pod lijevo, a Kur'an pod desno pazuho, dva krčaga u obje ruke. Mlada ode do ognjišta, Kur'an daje ženama, vodu i pogaču stavlja na ognjište. Vjeruje se, da mladenka tom ritualnom gestom donosi nafaku u kuću. Također, bio je adet da mladenci "lome pogaču", ako, na primjer, u mladoženjinoj ruci ostane veći dio pogače vjerovalo se da će on imati veću nafaku i obratno.

U Velikoj Kladuši je u prošlosti bio običaj da prije nego li uđe u mladoženjinu kuću mlada prostre svoj rupčić na kućni prag i poljubi ga. U kuću zakorači desnom nogom i neko je od prisutnih izuje, pošto bi u njenim cipelama bilo skriveno nešto novca, kao dar onoj osobi koja joj skine obuću, te ide u pravcu ognjišta (odžaka). Tu klekne, razgrne mašicama žeravicu i potom u nju baci svoj rupčić (maramicu) da izgori - za nafaku.

Za određene poslove itekako je potrebno biti obdaren sa nafakom. Naime, za stravarku nadaleko poznatu po uspješnom salivanju strahe ili za hodžu, koji piše djelotvorne zapise i hamajlije, narod kaže da imaju "nafakali ruku". Ako dok saliva strahu vidi na dnu posude puno sitnih komadića olova stravaruša će prokomentarisati:"nafakali ti je!", odnosno bolesnik će ozdraviti.

Prije početka ogledanja faletarka ili gledalica klijentu govori da joj da novac kako bi ga tri puta obnijela u krug oko karata ili graha i pospremila sebi u džep, obrazlažući taj postupak "da je za nafaku!". Isto tako, ako se u falanju u grah pojavi devet hatmi (skupina po četiri zrna), takozvana hadžirli hatma, faletarka će zadovoljno izjaviti:"Grah ti je "pao" na veliku nafaku, pokrij crvenom krpom!".

Za kraj treba navesti sljedeće vjerovanje po kojem nije nikako dobro djeci davati imena umrlih članova familije jer" ko je umro taj nema više nafake".

autor: Raif Esmerović

sihiri i zazori
http://havale.blogger.ba
03/11/2017 16:00