beats by dre cheap

Reinkarnacija u tradiciji bosanskog naroda

Bogumilstvo se temeljilo na perzijskom dualizmu: gospodar duhovnog svijeta bio je Bog, a materije, koja je prolazna, bila je u vlasti zlog boga Satane. Isti princip pojavljuje se u kršćanstvu, islamu i judaizmu gdje su jasno naglašena načela dobra i zla te da Bog, iz ovog ili onog razloga, nikada nije pobjedio Sotonu pa stoga njih dvojica imaju svoja kraljevsta i vječno suprostavljene vojske. Omjer snaga im je podjednak uz religijsko obećanje kako će Sotona ipak na kraju biti pobjeđen i uništen.  

Glavni element duhovnog svijeta bila je duša, za koju su bogumili vjerovali, da seobom ili metampsihozom teži ka vječnom savršenstvu ili nirvani – konačnom oslobođenju. Prema bogumilskom nauku, bilo je zabranjeno ubijati životinje i ptice, pa čak i uništavati njihova jaja, zbog toga što u svakoj životinji može biti ljudska duša da čini pokoru za grijehe koje je neki čovjek napravio za vrijeme svog života. Da su stara bogumilska vjerovanja ostavila dubok trag na bosanski narod najbolje svjedoči još uvijek aktualno vjerovanje iz sjeverozapadne Bosne koje tvrdi da se zle osobe nakon smrti pretvaraju u životinje poput svinje, krave, konja....kako bi u svom novom životu služile ljudima i time platili svoje grijehe.  

Jedan značajan zapis, koji datira još iz vremena osmanlijske okupacije BiH, pod nazivom „Slikama iz Bosne“ eksplicitno govori o vrlo raširenoj ideji o reinkarnaciji kod bosanskog naroda. Autor Klement Božić komentarišući, kao i niz drugih suvremenih posmatrača, čopore pasa koji se sasvim slobodno kreću po četvrtima i ulicama Sarajeva piše: „Bošnjaci ih (pse) paze tako, što im daju potpunu slobodu; kažu moglo bi biti da je u kome od njih ljudska duša te ako po noći što neugodno sanjaju, kupe u jutro nekoliko kruhova pa njima nahrane pse“.

Jedina životinja u kojoj ne može da bude ljudske duše jeste zmija, vjerovatno zbog ilirske legende kako je ona stvorena 40 godina prije bilo kojeg živog bića na zemlji. Ovo mitološko vjerovanje bosanskog naroda u potpunosti je analogno antičkoj predodžbi o praocu svih Ilira kojeg je još kao malo dijete omotala svojim tijelom zmija. Na mnoge načine zmiji je službeno dat povlašteni položaj te je ona i kod bogumila imala svoje posebno mjesto što se može primjetiti iz mnogobrojnih legendi nastali kroz srednji vijek u kojima je upravo ova životinja među glavnim akterima. Bogumilima, za razliku od drugih kršćanskih crkvi, zmija nije predstavljala inkarnaciju zla pošto je prema njihovoj doktrini drvo spoznaje dobra i zla bila žena (Eva), a Adam je sagriješio zbog tjelesnog općenja sa njom, te su zbog toga oboje protjerani iz Raja. Zahvaljujući tome postojanje kulta zmije nije bilo niti u jednom dijelu bosanske povijesti dovedeno u pitanje pa čak ni tokom turbolentnog srednjeg vijeka. Odgovor na pitanje zbog čega je jedino zmija izuzeta iz karmičkog kruga jeste da ona kao sveta životinja ne može biti nositelj ljudske griješne duše već je njen zadatak da svojim mističnim moćima štiti svaku kuću i duše koje žive u njoj.  

Iako bogumili prema svom vjerskom nauku nisu bili skloni pretjeranom uživanju u zemaljskim blagodetima, oni su poput svih drugih, bili izloženi stalnim iskušenjima koja su vladala zlim svijetom materijalnog što je svakako otežavalo duši da doživi prosvjetljenje. Završetak reinkarnacijskog ciklusa kroz bogumilsko shvatanje bio je moguć samo nakon primanja sakramenta na samrti sa kojim bi duša doživjela duhovnu regeneraciju . Ona je bila izvediva jedino kroz ovakav oblik pročišćenja te nakon odvajanja od materijalnog svijeta koji je pod kontrolom zla. Finalni cilj je bilo osigurati ujedinjenje duše sa dobrim Bogom. U turinskoj parnici od 1388.godine iznosi se tvrdnja da duša koja na samrti ne primi consolamentum prelazi u prvo tijelo koje nađe bilo ljudsko ili životinjsko; tako sve to traje sve dok na samrti ne bude blagoslovljeno od svog duhovnog oca.  

Kada rezimiramo sve do sada napisano dolazimo do prilično senzacionalističkog podatka koji nam otkriva kako u Bosni i Hercegovini nailazimo na vrlo jasne i očite osnove doktrine o karmi i reinkarnaciji koja se na taj način može smatrati rjetkom, ako ne i jedinom zemljom u ovom dijelu Europe, sa ovakvim tradicijskim konceptom koji svakako nije nastao u bogumilskoj vjeri već njegova pojava datira iz antičkoj vremena. Zbog toga taj specifikum bosanskog naroda zaslužuje posebno istraživanje.  

Reinkarnacija kao pojam detaljno je objašnjena u Bhavagad-giti, autoritativnom spisu vedskog učenja koji datira iz petog tisućljeća prije nove ere, kao ciklusa rađanja i umiranja u krugu samsare, te karme kao uzročno-posljedičnog djelovanja prema kojem vlastitim postupcima, mislima i osjećanjima sami kreiramo svoju sudbinu. Ideju o reinkarnaciji nalazimo na skoro svim kontinentima. No, za naše prilike najbitniji podatak je onaj da je reinkarnacijska misao bila prisutna kod starih Perzijanaca i Kelta, dvaju naroda koja su u većoj ili manjoj mjeri imali presudan utjecaj na religijsko poimanje bosanskog naroda, posebno naših predaka.  

sihiri i zazori
http://havale.blogger.ba
19/12/2013 21:44