sihiri i zazori

Dobrodošli na moj blog. Welcome to my blog! This is blog dedicated magic and fortune telling. In joy in reading!

23.01.2017.

Mistična BiH - između legendi i stvarnosti

Povijest nekog naroda, posebno vrlo daleku prošlost, možemo proučavati i sagledati iz različitih aspekata i pravaca, koji se mogu sažeti u jednu cjelinu, ili pak analizirati pojedinačno. Mitološke predaje i vjerovanja su također jedan od tih pristupa, jer nipošto ne smijemo ignorisati činjenicu da su često legende i mitovi stvarni opisi događaja kojima je narodna mašta podarila i onu nit mističnosti te utisnula ljudska nadanja tog vremena. Zbog toga pravo je zadovoljstvo istraživati povijest bosanskog naroda sadržanu u mitovima, legendama i predajama, tim jedinstvenim fragmentima kolektivne svijesti, koji su kroz usmenu predaju preživjeli do današnjih dana. Zapravo, namjera ovog feljtona jeste da u jednom dijelu obradi i zanimljive aspekte šamanističke prakse bosanskih stravarki isprepletene u drevnim narodnim mitovima, koji su uostalom najbolji odraz života i razmišljanja naših predaka, njihovih navika, duhovnih poimanja i suživota sa prirodom.

Tragovima Tura

Čast da otvori prvo poglavlje bosanske mitološke scene zasluženo pripada mističnom biću Turu (biku) koji prema legendi drži Zemlju na svojim leđima (1). Kuriozitet ove mitološke predaje jeste i u tome što je prisutna jedino među bošnjačkim narodom i kao takva predstavlja iznimno bitan segment u potrazi za našim porijeklom. Istražujući dostupne predaje i podatke o istoimenom izumrlom divljem govedu turu (Bos primigenius) došao sam do zaključka kako su naši preci Iliri najvjerovatnije na teritorij Balkana došli sa područja današnje Indije i Irana, sljedeći ovu životinju u njenoj seobi ka europskom tlu. Naime, prema istraživanju Paleontološkog muzeja sveučilišta u Oslu, prvi primjerci pojavili su se na prostoru današnje Indije prije oko dva miliona godina p.n.e., odakle su migrirala na Srednji istok i druge dijelove Azije. Do Europe su stigli oko 250 000 godine. Tur je od prapovijesti bio značajna životinja za opstanak ljudi, pa tako i naše ilirske pretke, čemu svjedoče crteži u prapovijesnim špiljama ali i već navedena legenda.

Iako je nekoliko etnologa navodilo vjerovanje Bošnjaka u zemljodržca Tura u „Prilozi za orijentalnu filologiju“ Orijentalnog instituta u Sarajevu, godina 1980.na stranici 310., navodi se krajnje zanimljiva praksa bošnjačkog naroda, koji je i nakon prelaska s arijanskog kršćanstva na islam nastavio odavati počast starim ilirskim božanstvima, pridruživši ih muslimanskim bogougodnicima poput Vejsila Karanija: „Tada sam od jedne siromašne starice, Puhalovke Alijaginice, koja je stanovala u Čebedžijama u Sarajevu, doslovce zabilježio ovo: »Srijedom se klanja podne i pokloni se: Ognju i Ognjevu Piru(2), Turu, Hadži Dedi, Hadži Kasapi, Sitoj Nefisi, Vejsil Karaniji, njegovu ocu i materi.“ U nastavku teksta autor navodi: "prava je šteta što je Gržić prilično neodređen, tvrdeći da" drži narod u Bosni i danas da svijet počiva na Turu, te kad se trese, da će se potresom pojaviti". Interesantno je da autor navodi kako će se Tur pojaviti pred ljudima kada se desi neki veliki zemljotres, što upućuje na drevne predaje o kijametu koji se među bošnjačkim narodom predviđa onda kada nestanu pčele, ovce i pšenica "na 40 godina prije kijameta".

U Cazinskoj krajini bik Tur se naziva Garonja, što slikovito prezentuje kako je riječ o biku crne dlake, kako je uostalom izgledao i stvarni Bos primigenius. Osobno, meni je zadnje navedeno najfascinantniji podatak pošto je ovo divlje govedo davno izumrla vrsta, naime, zadnji tur živio je do 1627.godine, te se nameće pitanje kako je naš narod upamtio njegov izgled posebno unatoč postojanju skoro nikakvih pisanih dokumenata o njemu. Zapravo, prava je enigma da li je iko u BiH znao da je takvo govedo nekad uopće i postojalo na našim prostorima, naročito među običnim narodom?!

Toponimi

Iliri su, posebno pleme Japoda, poput drugih drevnih naroda, uvijek za podizanje svojih naselja odabirali mjesta blizu vode, gdje su se najduže i zadržavali, baš kao i većina životinja, pa nije nimalo slučajno učestalost toponima koji počinju imenom Tur a nalaze se pored, ili na relativno manjoj udaljenosti od neke veće rijeke poput: Turija u Bihaću, rijeka Una, selo Turjak kod Višegrada, rijeka Drina, Turjak kod Banja Luke, rijeka Vrbas, Turić kod Pelagićevo, rijeka Sava, ili neka mjesta u Hrvatskoj, a u neposrednoj blizini BiH, poput Turanj u Karlovcu, rijeka Korana, Turopolje kod Zagreba, rijeka Sava, etc. Vjerovatno je u prošlim vijekovima bilo i više toponima po Bosni i Hercegovini ali su se kroz burnu istoriju i uticaj kolonijalnih osvajača ona postepeno mjenjala.

Lična imena

Tur i Pir su kod srednjovjekovnih Bošnjaka bila osobna imena što pokazuje popisi koje je navodio A.Sućeška u prilogu „Vakufski krediti u Sarajevu“ /Orijentalni institut u Sarajevu, 1996/ na stranici 120. gdje, između ostalog, piše: „Zajam: 3.600, od cijene (prodatog) meda (?) 360. Jamci: Ibrahim i Osman, sinovi Hizrovi, iz spomenute ulice. Prisutni: Nesuh hodža, sin Muhamedov; Mustafa, sin Tur Alijin; Husein, sin Pir Alije; Sefer hodža, sin Sejidov; Hadži Kurt Alija, sin ...“. Na stranici 223. navodi se popis u kojem pored drugih imena stoje i ova dva: „Tur Ali, sin Murada, Pir Ali, sin Murada...“, itd.

Note:

(1) Prema bošnjačkoj predaji ovaj svijet stoji na leđima divovskog bika Tura (Garonje). Kada on mrdne uhom negdje na zemlji se dogodi potres, a onog dana kada se Tur strese cijelim tijelom desiće se smak svijeta. Za tutnjavu koja se čuje za vrijeme zemljotresa narod kazuje da je to rika bika Garonje.

(2) Pir je naziv koji se najviše veže za sufizam, označava šejha, duhovnog vodiča, sveca. /The Pir or Sufi Saint in Pakistani Islam/. Oganj dolazi iz ilirskog jezika, kao i naziv ognjište, te označava vatru. Vrlo je moguće da se iza imena „Ognju i Ognjevu Piru“ - doslovni prijevod bi bio "vatri i vatrenom svecu"- kriju božanstva kućnog ognjišta, u koja po ilirskom vjerovanju pripada i zmija. Nameće se sam od sebe zaključak da su Oganj i Ognjev Pir drevna božanstva naših predaka odnosno vatra i zmija, totemi kuće i familije.

Nastavak teksta možete pogledati na www.magic.bosnianforum.com

15.01.2017.

NDH i RS - jedna te ista priča

SAHARTV - Najveća greška Inckove nepristojne komparacije sastoji se u tome što je poredio pojave između kojih ne može da se uspostavi nikakva logička veza, upravo zato što liče kao jaje jajetu. Kad je riječ o nacizmu malih razlika, tu nikakva poređenja ne dolaze u obzir. Što su neki fenomeni sličniji, to su različitiji – temeljno je načelo domaće gnoseologije. Nema suprotnijih i različitijih pojava na svijetu nego što su koljač sa krvavom kamom među zubima i njegov odraz u ogledalu.

Piše: Tomislav Marković

Izjava visokog predstavnika Valentina Incka u kojoj je uporedio obilježavanje Dana Republike Srpske sa potencijalnim slavljenjem 10. aprila, kad je osnovana Nezavisna država Hrvatska, izazvalo je pravu buru u javnosti. Vladi Republike Srpske stigao je zahtjev od brojnih organizacija da se Incko “izvini srpskom narodu zbog izrečenih uvreda”. Potom je Vlada RS prekinula sve komunikacije i odnose s Inckom i Uredom visokog predstavnika (OHR). Nakon toga, članovi Udruženja žrtava i svjedoka genocida izrazili su podršku Valentinu Incku. Javio se i potpredsjednik Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine Miro Lazović koji smatra da je Inckova izjava neprimerena, ali istinita. Mediji i društvene mreže su se usijali od zapaljivih komentara, na sve strane uvređenost i zgražavanje zbog Inckove stilske figure. A šta je zapravo Valentin Incko rekao? “Ako bismo mi počeli slaviti ovakve praznike, onda bi se mogli neki sjetiti, a to je već bilo po novinama, da se slavi 10. april, odnosno travanj. To je bilo osnivanje NDH-a i ja mislim da to nikome ne pada na pamet. Treba gledati više u budućnost, a ne u prošlost”, neoprezno je bubnuo visoki predstavnik i otvorio Pandorinu kutiju iz koje nas je zaskočila potisnuta prošlost.

RS I NDH: KOMPARATIVNA ANALIZA

Neistini za volju, Inckovo poređenje zaista je neprimjereno. Ogromna je razlika između NDH i Republike Srpske, nije čudo što su se duhovi toliko uzbudili zbog verbalne nepravde visokog predstavnika. Nezavisna država Hrvatska bila je marionetska tvorevina data ustašama na upravljanje u okviru Trećeg Rajha, u kojoj je izvršen genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima. Za razliku od NDH, u Republici Srpskoj tokom rata 1992-1995. izvršen je genocid nad Bošnjacima, što je potvrđeno presudama Haškog tribunala u procesima protiv Radislava Krstića i Radovana Karadžića. Cilj režima Ante Pavelića bila je etnički čista Hrvatska, dok je cilj režima Radovana Karadžića bio potpuno drugačiji – etnički čista Republika Srpska. Ustaše su otvarale konc-logore poput Jasenovca i Stare Gradiške u kojima su istrebljivali nepoćudne elemente, za razliku od srpskih snaga koje su otvarale konc-logore poput Omarske i Trnopolja u kojima su istrebljivali nepoćudne elemente. Ustaše i njihovi saradnici klali su kamama i strijeljali nevine civile, dok su pripadnici Vojske RS i paravojne formacije postupali potpuno obrnuto: strijeljali su i klali nevine civile. U NDH masovno su ubijani komunisti, levičari i ostali borci protiv fašističke okupacije, bez obzira na nacionalnost; nasuprot tome, Ratko Mladić i njegove horde su tokom opsade Sarajeva granatirali i snajperisali sve Sarajlije redom, bez obzira na nacionalnost. Ogavni fašistički ustaški režim pljačkao je Srbe, dok su naši heroji u Bosni pljačkali Bošnjake. Kad ubija Maks Luburić, to je potpuno drugačije nego kad ubija Milan Lukić, nije svako klanje i mučenje nevinih žrtava isto. Moguće da se žrtve ne bi složile sa ovom konstatacijom, ali srećom nisu u mogućnosti da išta kažu, jer mrtva usta ne govore. Kad su ustaše silovale zarobljenice da bi ih potom odvele u Glinu, to uopšte nije isto kao kad su naši div-junaci silovali Bošnjakinje u hotelu Vilina Vlas kod Višegrada. Masovni pokolji u NDH odvijali su se pod blagoslovom Hitlera i nacističkog režima, za razliku od Republike Srpske gdje su se masovni pokolji odvijali pod blagoslovom i uz logističku podršku Slobodana Miloševića i režima iz Srbije. Iz navedenih primjera jasno je kao dan da je svako poređenje Republike Srpske sa Nezavisnom državom Hrvatskom krajnje neutemeljeno, sasvim neosnovano, potpuno zlonamerno i apsolutno neprihvatljivo svakom ko se iole razumije u genocid.

ČETNIČKO ČIŠĆENJE NEKAD I SAD

Međutim, nije NDH jedina marionetska paradržana tvorevina na koju Republika Srpska uopšte ne podsjeća, kako iz koljačkog anfasa, tako ni iz genocidnog profila. Recimo, Republika Srpska nimalo ne liči ni na Srbiju Milana Nedića koja je bila prva judenfrei teritorija na području Evrope. A ne liči zato što su nedićevci, ljotićevci, četnici i nacisti bili nešto efikasniji u istrijebljenju Jevreja, nego što su srpske snage bile u istrijebljenju Bošnjaka. Takođe, program etničkog čišćenja koji su sprovodili osnivači Republike Srpske u djelo ni izdaleka ne nalikuje na program etničkog čišćenja koji su sprovodili četnici Draže Mihailovića. Četnički pokolji muslimana na području Bijelog Polja, Pljevalja, Priboja, Čajniča i Foče u Drugom svetskom ratu ne mogu se porediti sa, primjera radi, pokoljima Bošnjaka u istočnoj Bosni u ratu devedesetih godina prošlog vijeka. Instrukcija Dragoljuba Mihailovića poslata Đorđu Lašiću i Pavlu Đurišiću 20. decembra 1941. godine nimalo ne liči na planove Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika, Ratka Mladića, Biljane Plavšić, Nikole Koljevića, Dobrice Ćosića i ostalih akademika za stvaranje Velike Srbije. U narečenoj instrukciji Mihailović piše da su ciljevi četničkih odreda, između ostalog, “stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije”, kao i “čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata”. To uopšte ne može da se poredi sa instrukcijama Miloševićevih nacionalističkih intelektualaca po kojima bi svi Srbi trebalo da žive u jednoj državi, a sve ostale treba pobiti i protjerati. Program četničkog pokreta iz septembra 1941. godine, upućen Vladi u Londonu, takođe nema svoj pandan u novijoj istoriji. Program predlaže, između ostalog, i sljedeće akcije: “posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjenje svežim srpskim elementom” i “izgraditi plan za čišćenje ili pomeranje seoskog stanovništva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice”. Svakom dobronamjernom je jasno da ove tačke četničkog programa nimalo ne liče na predloge Dobrice Ćosića o humanom preseljenju i razmjeni stanovništva.

NACIZAM MALIH RAZLIKA

Moglo bi se ovako nabrajati do sutra na šta sve Republika Srpska ne podsjeća, ali bi onda zlobnici mogli zaključiti da je riječ o entitetu koji ni na šta ne liči. Dovoljno je Inckovo neprimjereno poređenje, nećemo da dolivamo ulje na već rasplamsalu vatru. Osnovni problem visokog predstavnika je što on uopšte ne razumije lokalne tradicije, običaje i shvatanja, pa mu se onda lako omaknu nespretne stilske figure. Sreća da se zadržao na komparaciji, zlo bi bilo da je dogurao do neke neprikladne metafore. Prvo i osnovno pravilo domaće etike glasi: Ne postoje univerzalna etička mjerila. Ubistvo, pokolj, masakr, etničko čišćenje, silovanje, protjerivanje, genocid, pljačka – nisu sami po sebi zločini, niti predstavljaju prekršaj nepisanog prava. Kad pripadnici drugih naroda ubijaju Srbe, onda je to definitivno genocid; ali kad Srbi masovno ubijaju pripadnike drugih naroda, onda je to ili junačko djelo, ili je riječ o samoodbrani, ili se radi o preventivnom delovanju, ili je to u najgorem slučaju običan zločinčić koji može svakom da se omakne, pa oko toga ne treba dizati dževu, a i u tada ćemo poricati da se bilo šta desilo, ali kako god bilo – nije u pitanju genocid ili bilo kakvo kršenje nepisanih etičkih i pravnih regula. Naše ubice su uvijek junaci, narodni heroji, najveći sinovi nacije kojima priređujemo svečane dočeke, štampamo njihove likove na majicama i ukazujemo im najviše, gotovo religiozne počasti, i to na državnom nivou. S druge strane, njihove ubice su najobičniji zločinci, šljam, bašibozluk, krvoloci, koljači, okoreli kriminalci i ljudski otpad. Kad dvojica čine isto, to nije isto – tako glasi naš bazični etički princip, pogotovo ako je jedan od te dvojice Srbin, a drugi Hrvat. Najveća greška Inckove nepristojne komparacije sastoji se u tome što je poredio pojave između kojih ne može da se uspostavi nikakva logička veza, upravo zato što liče kao jaje jajetu. Kad je riječ o nacizmu malih razlika, tu nikakva poređenja ne dolaze u obzir. Što su neki fenomeni sličniji, to su različitiji – temeljno je načelo domaće gnoseologije. Nema suprotnijih i različitijih pojava na svijetu nego što su koljač sa krvavom kamom među zubima i njegov odraz u ogledalu. Jednojajčani blizanci više liče na bilo koju osobu na svijetu nego jedan na drugog.

ZAROBLJENI U ZLOČINAČKOM BUDŽAKU

Možda ovo liči na logiku nekog naopakog, paralelnog svijeta koji nimalo ne liči na ovaj koji poznajemo, ali to i jeste bio cilj nacionalističke kontrarevolucije. Nacionalisti su ostvarili svoj san. Stvorili su Republiku Zasebnicu (da se poslužim izrazom pesnika Miodraga Stanisavljevića), odvojili se od svijeta i civilizacije i napravili poseban mikrosvet u kojem sami određuju pravila, ne obazirući se na zdrav razum i logiku, a još manje na druga ljudska bića. Zločini u koje su nacionalisti gurnuli taj “svoj narod” koji, navodno, toliko vole – za svrhu upravo imaju otcjepljenje od svijeta. To je ono što Dostojevski kaže za Raskoljnikova u “Zločinu i kazni”, nakon ubistva starice: “Učinilo mu se u tom trenutku kao da je makazama sam sebe odsekao od svih i od svakog na svijetu”. Kad jednom počiniš zločin, nema povratka, osim putem priznanja, pokajanja i prihvatanja pravedne kazne, to je jedini put za povratak u ljudsku zajednicu, ali to je ovdje veća fikcija od svakog romana. Pošto od tog posla koji se vodi pod kodnim imenom “suočavanje s prošlošću” nema ništa, ostajemo zarobljeni u zločinačkom budžaku koji smo stvorili sopstvenim okrvavljenim rukama. U tom mračnom brlogu sve je obrnuto naglavce: nacija je boginja kojoj prinosimo ljudske žrtve, ubice su žreci nacionalističke religije, crno je bijelo, ljubav je mržnja, zlo je dobro, a poređenje jedne genocidne tvorevine sa drugom je sramna uvreda – kad već ne možemo da ga zabranimo zakonom.

(Tacno.net)

13.01.2017.

Predstavljen portal o genocidu nad Bošnjacima

SAHARTV - U Narodnom pozorištu večeras je predstavljen projekt “Genocid nad Bošnjacima od 1992. do 1995. godine, izvršen u svrhu podjele Republike Bosne i Hercegovine i stvaranja 'Velike Srbije'”.

Pokrovitelji su član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović i reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein-ef. Kavazović, javlja TV1.

Riječ je, zapravo, o portalu koji će prikupljati svu dokumentaciju o počinjenim ratnim zločinima.

"Nije lako suočavati se ponovo sa slikama užasa koje su nastale tokom agresije BiH. No, cilj je bio napraviti bazu podataka na jednom mjestu, evidentirati svako zlo, svakog ratnog zločinca, svaku žrtvu, sačiniti crni i krvavi mozaik onoga što se desilo u BiH. Potrebno je to sačuvati od zaborava, manipulacije i iskrivljivanja činjenica, te napraviti multimedijalnu audio-vizualnu prezentaciju koja će biti dostupna svima. Na pitanje ambasadora jedne prijateljske zemlje bojim li se da bi se ovo mogli shvatiti kao provokacija prema srpskoj stani, ja sam mu odgovorio da istina nikada i prema nikome ne može biti provokacija", poručio je Izetbegović.

Reis Kavazović istakao je da je važno imati dostupna znanja o ciljevima agresije i onoga što je ona izazvala.

"Zarad nas i BiH i danas i ubuduće podsjećamo i sebe i druge na tragedije koje su nam se dogodile. Sa dubokom tugom sjećamo se ubijenih imama, sjećamo se na stotine njih koji su završili u logorima. Zapaljeno je 614 džamija od 1.200 i do temelja porušeno, materijal je razbacan na smetljišu. Bila je to metoda zastrašivanja i izazivanja panike", naveo je reis Kavazović.

Podsjetio je da je od rata prošla 21. godina.

"Istina je jedino oružje u rukama onih koji nemaju moć, istina se mora zaštititi od onih koji žele uspostaviti paralelnu istinu koja njima odgovara. Ona nam je potrebna da je drugi nikad ne bi zloupotrijebili", poručio je reis Kavazović.

Rasim Muratović, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA upozorio je da je iza nas 20. vijek - vijek genocida.

"Planeri, organizatori i realizatori imali su namjeru da unište sve. Takve radnje pravno su kvalificirane kao genocid, bio je to zločin iza kojeg je stajala Srbija. Pokrenuli smo web portal genocid.ba, a cilj je da se cijelom svijetu putem društvenih mreža pokažu korijeni, uzroci, ciljevi i razmjere agresije na BiH. Dakle, da se sakupi, sistematizira i na popularan način prezentiraju ratne žrtve. Imat ćemo dnevne vijesti, kalendar, audio i vizualne priče... Bit ćemo epicentar događanja, te na jednom mjestu prezentirati sve podatke vezane za agresiju i genocid. Cilj nije da iz starih raspirujemo nove ratove, važno je upoznati prošlost i razdvojiti istinu od neistine", poručio je Muratović.

Amor Mašović, predsjedavajući Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH, podsjetio je na dva miliona prognanih i izbjeglih, te 30 hiljada silovanih žena, majki, djevojčica, kao i na više od 32 hiljade nestalih od kojih je pronađeno tri četvrtine, ali i na 150 hiljada logoraša, te više od 750 masovnih grobnica.

"Svaka deveta nestala osoba je žensko, 84 posto svih nestalih su Bošnjaci", poručio je, između ostalog, Mašović.

http://www.genocid.ba