iz knjige Teorija zavjere Davida Ajka
Sve najvažnije religije potječu iz Sumerskog carstva. Hinduizam, budizam, judaizam, kršćanstvo, islam i ostale, poput zoroasterizma, nastale su na Bliskom i Srednjem Istoku, u oblasti kojom se nekada vladalo iz Sumera. Čak i tisućama godina nakon pada Sumerskog carstva i dalje njima dominira isto znanje i sistem vjerovanja.
Kao što sam već rekao, priča o kralju Sargonu, akadijskom kralju koji je osvojio Sumer, kaže da ga je majka rodila tajno i pustila u korpi niz rijeku Eufrat u kojoj je pronađen i podignut na kraljevskom dvoru. Izraeliti/Hebreji, ili prije njihovi svećenici-manipulatori, kasnije su preuzeli tu priču iz mesopotomijskih izvora i iskoristili je da naprave uvjerljivu priču o Mojsiju. Stari zavjet se zasniva na sumerskim, babilonskim i egipatskim izvorima, a bio je objavljivan i prepisivan po potrebi, da bi se stvorila isfabrikovana historija i religija pod nazivom judaizam.
Novi zavjet se zasniva na simboličnim pričama koje su se neprestano ponavljale tisućama godina prije nego što su prikupljene, a opet se u velikoj mjeri zasnivaju na sumerskoj, babilonskoj i egipatskoj religiji i obožavanju Sunca, kao i na ritualima škola Misterije. Novi tekstovi Zavjeta, pak, stvorili su isfabrikovanu religiju i historiju pod nazivim kršćanstvo.
Kralj Sargon je bio glavni obožavalac Sunca i svi vladari Sumerskog carstva su dobijali titulu „Sin Sunca“. Stjuart Sverdlov potvrđuje moje istraživanje na osnovu svog iskustva da je obožavanje boga Sunca (kao i boginja) dio reptilske religije. Za Sumerce, Sunce je bilo simbol „boga“ i odatle potiče titula Sin Sunca ili Sin Boga. To možda ima veze sa reptilima u drevnim tekstovima u kojima se kaže da oni „sijaju kao Sunce“, iako ista ta božanstva i rituali mogu simbolizovati mnogo različitih stvari u zavisnosti od vrste znanja koje je dostupno posmatraču. Možete obožavati Sunce, jer ono omogućava toplotu i čini da vaši usjevi brže rastu, ili ga možete upotrebiti kao simbol veoma naprednih energetskih i geometrijskih „zakona“. To može biti isti simbol, ali dva nivoa znanja se dijametralno razlikuju....
Sumerski vladari su takođe često nazivani „Jedinim gospodarima“, a to se može sresti i u Egiptu, jer su te dvije kulture suštinski jedna.
Kršćanstvo je babilonska religija obožavanja Sunca i obožavanja zamaskirane boginje, točnije zamaskirane samo za one koji odluče da se ne upuste u dalje istraživanje i vide očigledno. Babilonsko trojstvo Nimroda, oca; Tamuza, sina kojeg je rodila djevica („reinkarnacija Nimroda“); i Semiramis – djevice – majke prebačeno je u rimsko vjerovanje. Na kraju je od njega nastalo kršćanstvo i „kršćansko“ trojstvo zahvaljujući caru Konstantinu iz četvrtog vijeka. Babilonsko trojstvo se nastavilo tako što su nastali „kršćanski otac (Nimrod)“, Sin (Tamuz, kasnije preimenovan u Isusa) i Sveti Duh, koji je, kao Semiramis u Babilonu, bio prikazan simbolom golubice. Svi atributi koje su Babilonci pripisali Seramis –„Djevica-majka“, „Kraljica nebesa“, „Naša gospa“ (što je prevedeno kao Madona ili Notre Dam) tvorci „“kršćanstva“ prenijeli su na Majku Mariju.
Ukratko, „paganska“ religija Babilona i antički svijet preselili su se u Rim da bi ista bila preimenova u „kršćanstvo“. „Majka Marija“ i „Isus“ u sceni rođenja na Trgu Svetog Petra u Rimu, zapravo su kraljica Semiramis i Tamuz iz Babilona koji se javljaju u predkršćanskom periodu širom svijeta pod različitim imenima. Kultura Ubaida, koja je prethodila Sumeru u Mesopotamiji, poznavala je kult obožavanja zmijolikih ljudi, kao što smo vidjeli, a figurice majke-reptila i djeteta nađene su u njihovim grobovima.
Nije bilo ni Isusa, ni Marije, niti bilo koje druge „kršćanske“ priče koju propovijednici u crkvama pričaju. Oni su simbol babilonskih božanstava Nimroda/Tamuza i Semiramis, kao i antičke religije reptilskih hibrida. Kako je Filip Eugen od Rotšilda prethodno rekao: „Prvi prototip antikrista (najčistijeg predstavnika loze) je bio Nimrod, osnivač Babilona“. Nimrod je opisivan kao „div“, kao Nefilim i on i Semiramis su predstavljani kao poluljudi-polureptili.
Razumijevanje priče je mnogo jednostavnije kada shvatite da sva različita imena za bogove i boginje širom svijeta predstavljaju ista božanstva. Među pseudonimima Semiramis su Izis, Afrodita, Venera, Artemida, Dijana, Atina, Minerva, Demeter, Cerera, Gea, Tera, Hera, Džuno, Hestija, Vesti, Sibel, Europa, Fortuna i Rea ili Ops, žena i sestra grčkog boga sa rogom – Kronosa (Nimroda)
Ostala imena za Nimroda/Tamuza su Oziris/Horus, Bal, Bel, Moleh (koji se slavi u Bohemijskom Klubu), Marduk, Saturn, Jupiter, Janus, Merodah i Pan. Nimrod je bio „bog Sunca i otac postojanja“ Semiramis je postala boginja Mjeseca, plodnosti i mnogo čega drugog. Istoričar iz antičke Grčke, Herodot, ispričao je kako je vidio da se religija Misterije i njeni obredi praktikuju u mnogim zemljama i da je Babilon izvor iz kog je poteklo svo „idolopoklonstvo“. Sir Austen Henry Layard, jedan od vodećih britanskih arheologa 19.stoljeća, koji je iskopao sumerske tablice, rekao je: „Imamo i sveta i profana svjedočenja da je idolopoklonstvo poteklo iz oblasti Babilona – najstarijeg od svih religijskih sistema“.
Babilonska religija Misterije postala je kršćanstvo osnivanjem Rimokatoličke crkve. Ne samo da osnova čitave priče o „kršćanstvu“ potječe iz Babilona i Sumera prije više tisuća godina, već je to slučaj i sa „kršćanskim“ svetim danima i „kršćanskim“ praznicima kao što su Božić, Uskrs i post. Kršćani čak slave Svetu Nedjelju, jer „kršćanstvo“ je obožavanje boga Sunca – Nimroda/Tamuza oličenog u Isusu.
Židovi obilježavaju svoj Sabat subotom (eng.Saturday – Saturn-day) na drugi način slaveći Nimroda. U babilonskim/kadingirskim tajnim obredima, Nimrod je bio predstavljen kao Saturn. Njegov rođendan se slavio tokom festvala Saturnalija u periodu oko našeg Božića, a Rim su čak, u jednom momentu, zvali „Saturnov grad“.
Elitni pripadnici kršćanske i židovske religije to znaju, ali se vjernicima koji su niži u religijskoj hijerarhiji servira druga priča. Ono za što elita zna je simbolizam u obliku Isusa i mnogo čega drugog, sljedbenicima i nižim svećenicima je rečeno da shvate bukvalno pod prijetnjom da budu prokleti. Rimokatolička crkva je i osnovana kao front za babilonsku religiju iza koje može biti prekriven pravi plan za globalnu kontrolu, kao i kontrolu umova masa kroz religijsku indoktrinaciju zasnovanu na strahu od nevjerovanja. Simboli Babilona i obožavanja Sunca/božanstva prisutni su svuda u „kršćanstvu“.
Krug na Trgu svetog Petra u Rimu, sa svojih osam krakova predstavlja boginju Semiramis ili Ištar, a obelisk u centru je Nimrod. Originalni egipatski obelisk i božićna jelka inspirirana Babilonom uzdizali su se iznad scene Rođenja Isusovog kada sam bio u Rimu 2007.godine. Car Kaligula je prenio obelisk iz Egipta u prvom vijeku nove ere i podigao ga na Kaligulinom vjencu (kasnije „Nero vijenac“ ili izvanredno odgovarajući naziv „Vatikanski vjenac“), a premješten je na mjesto na kojem danas stoji 1586.godine.
Starogrčki istoričar Diodorus, pisao je da je kraljica Semiramis podigla 40 metara visok obelisk u Babilonu i to je propisano obožavanju Sunca i predstavljalo falus boga Sunca Bala/Nimroda. Neki ljudi koji se bave proučavanjem Masona kažu da riječ „obelisk“ bukvalno znači „Balova kita“ ili „Balov reproduktivni organ“.
Iz tog razloga obelisk također predstavlja reptilske hibridne loze koje su, da budemo iskreni, samo gomila spolnih organa. U egipatskim pričama o bogu Suncu-Ozirisu kaže se da je bio isječen na 14 dijelova, koji su kasnije razbacani po cijelom kraljevstvu. Njegova supruga, djevica-majka Izis, pronašla je sve osim njegovog penisa, te je napravila zamjenu simbolizovanu u obliku obeliska. Postoji ista priča o Nimrodu i Semiramis u Babilonu i zbog toga imamo slučaj da tajna društva, posebno „slobodni zidari“, podižu obeliske u svojim centrima. Nije slučajno što najvažniji reptilsko-hibridni centri kao što su Rim, London, Pariz i Njujork imaju originalne egipatske obeliske, niti što se u Vašingtonu nalazi najveći obelisk na svijetu – vašingtonski spomenik Slobodnih zidara.
