Otvori blog   

sihiri i zazori

Dobrodošli na moj blog. البوسنة والهرسك

30.01.2012.

Srebrenica - NEVER FORGET !!!!

In the Srebrenica massacre, 8,000 were slaughtered – but after a terrifying 70-mile march under heavy fire, 3,500 Bosnians, including a Kent taxi driver, escaped to safety...

 

The funeral at the end of this year's peace march to Potocari to bury the recently recovered remains of 613 victims of the Srebrenica massacre

The walkers come marching resolutely down the dusty track from the forests, seven and a half thousand of them in bright hiking gear and T-shirts. They are on their way to Srebrenica, an old silver town set in a bowl of rolling, wooded hills. They call themselves the Mars Mira – the peace march – but this is no bunch of weekend revolutionaries.

There are women, and girls and boys too young to remember the war, but the real heroes of the Mars Mira are the surviving men of Srebrenica, sweaty in the 100-degree heat, clutching the plastic water bottles they wished they had 16 years ago.

They set off three days and almost 70 miles ago from the village of Nezuk in northern Bosnia and you can only imagine what memories assail them as they walked through those woods. For the Mars Mira follows (in reverse) the route of Srebrenica’s Death March – the Put Smrti – along which these men battled for five days, after their town finally fell to the Serbs on July 11, 1995.

Srebrenica’s name is now synonymous with the worst single act of genocide in Europe since the Nazi Holocaust, when more than 8,000 Bosnian Muslim men were murdered by the Serbs; the actual number is still uncertain, but more than 5,000 bodies have been found so far and thousands more are still missing.

But less well known is the extraordinary story of the men who tried to escape the massacre. For although 2,000 wounded and old men did give themselves up and were almost immediately killed, the able-bodied men refused to surrender.

Instead, they decided to fight their way out. With just a few hundred weapons, and weak from more than three years of being under siege, they fought for five days over densely wooded hills and in gruelling heat. They faced artillery barrages, ambushes and hallucinogenic gas shells, until they finally reached the safety of Bosnian government territory, nearly 70 miles away.

Of the 15,000 men who set off back then, only 3,500 made it through Serb lines. I watched them arrive, an army of ragged ghosts searching for their families in the refugee camp by the UN Tuzla airbase, in July 1995. The rest were either captured and killed or trapped in the woods, some for up to nine months, after Srebrenica fell.

Huso Bektic was one of those ghosts. Now he’s a taxi driver living with his wife Ramisa in Chatham, Kent, but 16 years ago he was one of the desperate few who managed to reach free Bosnian territory alive.

‘For six days, from Srebrenica to Tuzla, the Serbs shot at me,’ says Bektic.

‘Whoever they could kill, they killed. They killed my father. We weren’t in the same part of the column and I lost him in the woods.’

Until now, Bektic has never spoken publicly about his ordeal. In his mid-forties, with a comfortable paunch, he hardly looks as if he is a survivor of what an SAS officer serving in Bosnia at the time told me was ‘the greatest act of military heroism in Europe since World War II’.

The remains (that have so far been found) of the bodies of those who died after Srebrenica fell have all been identified by Bosnia’s national DNA programme – their white tombstones carpet Srebrenica’s vast Memorial Cemetery, opposite the old UN base in Potocari.

Bektic’s father was found and buried here two years ago. Every year those bodies dug up, pieced together and identified are buried in a mass funeral at the Memorial Cemetery on the anniversary of Srebrenica’s fall.

As the peace march sweeps into the cemetery, past a Bosnian army guard of honour and cheering civilians, 613 green shrouded coffins lie waiting for the annual mass funeral the following day. There are so many graves, so white and shiny, that the hillside looks like a World War I cemetery. Bektic is trying to show me his father’s tombstone, but they all look the same.

‘I was here only yesterday…’ he says, searching the white marble ranks. Then he finds him. Bektic’s father’s dates are 1940-1995, the same death year as every other body in this cemetery.
Even now Bektic can hardly bear to remember the Death March.

‘It was all just horrific. I had terrible déjà vu when I walked through the woods last year.’

Yet every year he drives his taxi from Chatham to Srebrenica for the memorial service. Now he’s staying with his widowed mother. She was deported by the Serbs in 1995 but is now back living in their old family house in the village of Suceska, in the wooded hills above Srebrenica.

‘I helped rebuild the house,’ he says. ‘The Serbs burned it down after we left.’

The idea for the Mars Mira came from Dr Ilijaz  Pilav, a Srebrenica doctor who ran the field hospital on the Death March.

‘I wanted to do something to remember my friends and relations who died on the Death Road,’ he says. This year is particularly poignant after the arrest in June of General Ratko Mladic for war crimes.

At the front walks Mujo Gojinovic, a former Bosnian soldier, bearing aloft a banner with the legend: ‘Ejub Golic. Participant. The Breakout ’95.’

‘Golic was my commander. Thousands survived thanks to him,’ says Mujo. Golic, who brought up the rear of the column, rallying the civilians, is regarded as the great hero of the Death March.

‘We survivors carry this banner every year,’ he adds. ‘We often find bones in the wood on the way, or things people dropped, like photographs.’

Mevludin Oric’s story is more remarkable still, for he should now be lying in that cemetery.

Oric, 42, has already testified in war crimes trials at The Hague – and is likely to be a key witness in the genocide case against General Mladic.

During the war, he  was a junior Special Forces officer and courier, with ten men under his command, and only four guns between them. Now he’s a builder, when he gets the work. Captured by the Serbs two days into the Death March, Oric miraculously survived a brutal mass execution by pretending to be dead.

As the walkers drum past us, below them lies a field. In the middle of the field stands a little orange house where, as Serbs overran the town, Srebrenica’s military commanders debated what they should do.

‘This is Susnjari, where the column started from,’ says Oric. As the Serbs began to overrun Srebrenica on the afternoon of July 11, he explains, the word was passed through the enclave that all the men who did not want to surrender should come up to this field.

It was dark by the time Oric arrived.

‘The field was full of men and boys, 15,000 of us. It looked like a football stadium,’ he says.

‘Everyone was desperate for the leaders to tell them what to do.’

 

Oric was called into the house.

‘They asked me to lead the column,’ he says. ‘Because I was a courier, I knew all the secret tracks. I said no. I told them that to lead 15,000 men through that territory was certain death.’

The decision was finally made to head to Tuzla, and the column set off at 12.30am on July 12. At the front was a team of four scouts, to clear the minefields and check for ambushes, followed by senior commanders and the field hospital.

‘We went in single file,’ recalls Bektic. ‘But there were a lot of us.’

The column was more than ten miles long, and the back had yet to leave three hours after the front had set off. Of the 15,000 men, a third were civilians and the rest were soldiers, strung between them, although their military discipline was virtually the only weapon they had.

‘Soldiers!’ laughs Pilav. ‘They didn’t have any weapons. We only had one RPG on the entire column.’

From horizon to horizon, a line of scrawny men toiled under the trees. Oric was at the back with Commander Golic, and Oric’s 14-year-old nephew, Mirsa.

‘He was like a son to me,’ says Oric. ‘I taught him to shoot.’

At first the fighting front made very good time over the steep and wooded hills: 18 miles in the first six hours. The Serbs had been taken by surprise by the exodus. But at dawn the front reached its first big obstacle, the main Tarmac road encircling the enclave.

Dr Pilav and the fighting front started crossing at about 6am. They were spotted by Serb scouts and orders came down from General Mladic to reinforce the main road with tanks, anti-aircraft guns, and soldiers strung out every 15 yards. At 10am the Bosnian Serb army started shelling the woods where the rest of the column was still trudging along.

‘The single file broke as soon as the shelling started,’ says Bektic. ‘The shells fell everywhere. They weren’t just shelling us, but poisoning us. They fired shells filled with hallucinogenic gas. I was completely dazed. I’ve no idea how I survived.’

Hundreds of terrified civilians fled down onto the road where they were swiftly rounded up. In the confusion, Oric lost sight of his father and his nephew.

‘I never saw either of them again,’ he says.

The woods were littered with dead bodies and the possessions of those who had either died or fled in terror – rucksacks, books, photographs. Once the artillery stopped, the Serb infantry advanced into the woods: they infiltrated the column in civilian clothes, to lure the survivors to ambushes; they dressed in uniforms they’d taken from the UN soldiers and offered the terrified refugees the chance to surrender; and they booby-trapped the paths the refugees had to take.

‘They would even mine beehives in case we tried to get the honey,’ says Oric.

‘I stopped one man blowing us all up. The Chetniks (Serb fighters) scattered those little mines we call pate tins, which jump up and explode at knee height. They set trip wires, which would blow up across your chest. Those killed 15 men or more.’

Many of the refugees were shot on sight. The Serbs forced one refugee to call his brother and friends down from the woods, saying it was safe. An eye-witness described how 40 or so men were then tied up with wire and machine-gunned.

By now the column was split: Dr Pilav and the fighting front had managed to cross the road, but thousands were  still stuck on the Srebrenica side. Over the next 24 hours, between 5,000 and 6,000 men are estimated to have been captured in the woods. All were taken away and killed – some were machine gunned in fields, while the Serbs herded others into school gyms before throwing in hand grenades.

Oric, by this point unarmed and wearing civilian clothes, was captured the next afternoon, along with his cousin Haris and a dozen others: they were still trying to find a way to cross the road. They were walking through the woods when, says Oric,

‘Suddenly I felt a gun at my back. None of us had weapons. I’d been at school with one of the Serbs who stopped us.’

Oric, Haris and the others were taken to a police station and forced to spend the night sitting upright in a bus, with their hands behind their heads.

‘There were about 500 people in several buses,’ he says. ‘All men in civilian clothes.’

Throughout the night, the Serbs would call people off by name.

‘The guy would be taken away. We’d hear the shots and that’s the last we’d see of him,’ says Oric.

On the morning of the 14th, the buses were then driven to a school gym at a place called Orahovac.

‘There must have been about 2,000 of us in the gym,’ says Oric. ‘Buses and trucks kept coming full of people. Then Mladic came. He didn’t say a word. He just looked round the gym and laughed.’

After Mladic had gone, the guards told the prisoners they were being taken to a prisoner exchange. At the door they were given blindfolds. Then they were taken off in trucks in groups of ten or so at a time; after five minutes, the trucks would come back empty.

‘The place they told us they were taking us to was an hour and a half away,’ says Oric, ‘so I realised that they were killing us.’

He was on the sixth truckload, with his cousin.

‘Haris was a big guy,’ says Oric, ‘but I held his hand. When we left the truck I peeped through my blindfold and I could see it was just a field. Haris said, “They’re going to kill us,” but I said, “No they’re not.” Then they got out machine-guns and shot us all.’

Oric was crushed beneath Haris. ‘He shook for three or four seconds, then that was it. Then I realised I hadn’t been hit.’

Oric lay beneath Haris until it was dark. Hundreds more men were taken to the field and shot.

‘I was terrified I’d be hit by a stray bullet. Then they went round finishing off the wounded. The Chetnik shot the guy next to me, I just played dead. I could hear bulldozers digging our grave.’

Finally Oric passed out. When he woke up it was dark.

‘I got up and took my blindfold off. I was stunned,  just seeing a field of dead bodies. I started to scream. Then another man got up and asked if I was hurt.  I thought he was a ghost.’

The two men quickly left and started walking through the woods. It took them another week before they finally managed to cross the lines into Bosnian territory.

For Dr Pilav, Bektic and the others, the ordeal continued. For four more days they trekked through the woods, in single file, travelling by night, resting by day; their numbers constantly whittled down by ambushes and artillery barrages. Commander Golic had taken over the column, but they still had no food and very little water.

So many more would have died, but for three strokes of luck. On the evening of Friday 14, they overheard the Serbs planning an ambush. So when Serb Special Forces captain Zoran Jankovic tried to sneak into the column in civilian clothes, the Bosniaks were waiting.

They captured Jankovic; with him as a hostage, they had some leverage. But they were still down to their last 500 bullets; then in fierce fighting, they captured a Serb arms dump, including an anti-aircraft gun.

Using Jankovic’s walkie-talkie, Golic had finally managed to contact Srebrenica’s commander-in-chief, Naser Oric, in Tuzla. They arranged to break through the Serb lines at a village called Baljkovica, and Oric promised to put together a group of volunteers to punch through from the other side.

It was late afternoon when Golic and the front arrived at the woods above the Serb front line.

‘We could see Bosnian territory. We could also see the Serbs fortifying their line,’ says Pilav. ‘It was a fortress: trenches, mines. A double front line facing towards us.’

The situation looked hopeless. Suddenly the heavens opened with hailstones the size of walnuts and sheets of rain. It was the perfect cover. Golic struck. The Bosnians took four tanks before the Serbs knew what had hit them and turned them on the Serbs. ‘We had the tanks for 30 minutes before the Serbs destroyed them,’ says Pilav.

The fighting continued hard through the night. It was at 6am that relief finally came, when Oric arrived with his volunteers. The Serbs were now on the backfoot, fighting on two fronts.

It was 1.30pm on July 16 that the column finally broke through to Bosnian territory. The refugees met Naser Oric on the other side but it wasn’t over.

For hours, Naser Oric and the fighters on Dr Pilav’s side fought to keep the corridor open, as the desperate escapees fled through.

‘It was like being reborn,’ says Bektic. ‘I was just numb,’ adds Pilav. ‘I kept thinking about all my family and friends who had died.’

The corridor finally collapsed at 6pm. Only 3,500 of them had made it through. Hundreds had died in the battle for the corridor, and up to a thousand men were still trapped in the Serb-held woods on the other side. Pilav, manning his hospital, was one of the last through.

Tragically, Commander Golic, who saved so many lives, was killed in the battle for the tanks. His men kept his


17.12.2011.

Sihir u jabuci

Od svih sihira u bošnjačkom narodu najpoznatiji su bili i ostali oni sa jabukom vjerovatno zato što je ona u prošlosti  imala izraženu ulogu u ašikovanju mladih kao dar i izraz nečije ljubavi. Kako to vračanje izgleda i djeluje iz prve ruke ispričala je Hasima (57) iz Velike Kladuše.

Ova srednjovječna žena kazuje kako je kao mlada djevojka bila žrtva ljubavnih čarki sa jabukom. Sa osmjehom na licu prisjeća se kako je tada imala puno udvarača, svaki od njih joj se sviđao na svoj način, no kako otkriva nije imala nikoga „zabilježenog“. Obilazeći u to vrijeme komušanja, trelje i ručicaljke zapela je za oko starijem, oženjenom muškarcu. Pošto je znala za njegovo bračno stanje izbjegavala ga kad je to god bilo moguće.

-„Bila sam vrlo mlada i vrlo naivna, priznaje, pa zato nisam vidjela ništa loše u tome kada mi je jedne prilike poklonio veliku crvenu jabuku. Uzela sam je i pojela ne sluteći kako joj je kora na jednom dijelu malo načeta i da se upravo tu kriju kapi njegove krvi. Još manje sam pomišljala da je sama jabuka poprskana vodom kojom se okupao mejit.“

Od tada život joj se doslovno preko noći promjenio, mislila je samo na njega, čeznula da ga vidi i čuje. A kada bi začula njegov glas dok pjevuši kaldrmom, prisjeća se, vjerovala sam da u tom trenutku nema ništa milije i ljepše od njega.

-„Hvala dragom Allahu što je majka na vrijeme opazila moju promjenu i opsjednutost, čim me je pritisnula pitanjima sve sam joj priznala. Prvo se izgalamila na mene zašto sam uopće i razgovarala sa oženjenim čovjekom, jer to je u ono vrijeme za curu bilo sramota, a kamoli primala od njega dar. Pošto je na svu sreću i sama bila upućena u sve te basme i učenja od strane svoje tetke sjećam se da mi je na vodu dugo učila neke dove a onda mi dala da tu vodu pijem i prskala me njome. To je radila da istjera tuđu krv i mrtvačku vodu iz mene. Jasno se sjećam, k'o da je jučer bilo, tad mi je govorila kako su čarke rađene sa krvi najače jer krv se spoji sa krvi a voda sa tijelom i to te onda vuče onom ko ti je čarao ili u ludilo. Možeš otići sa pameti.

Skinuvši njegove sihire sa sebe u Hasimi se pojavila jaka želja za osvetom pa je na dugo moljenje majke da joj oda tajnu kako da mu se osveti saznala da to može uraditi na vrlo lak način uz pomoć metle i basme.

-„Majka me je podučila da svaku noć okrećem metlu naopako i ponavljam basmu kako bi on pucao od muke za mnom. Još mi je rekla da ga gledam kroz prste desne ruke i šapućem basmicu. Napomenula mi je da svaki put moram biti čista i okupana kako bi se basma primila. Bila sam uporna, okretala sam metlu i gledala ga kroz prste krišom kad god sam mogla. Mislim da je to i bio razlog da se od velike tuge i muke za mnom i propio. Neka je, nije mi ga bilo žao!“.

 

17.12.2011.

Neka te živak popije!

 

Od ubojite moći živka (Quecksilber) strahovale su brojne generacije u Bugarskoj. Za neke magijom oživljena kap žive a za druge noćni demon koji donosi zlo i bolest. Kako god bilo  živak je sijao smrtni strah. On se odrazio i u kletvama od kojih je najpoznatija: „Neka te živak popije!“. Živa je riječ perzijskog porijekla, dolazi od zhivah ili jivah, iz korijena zi - koji znači "živa, živjeti". Riječ koriste Arapi, Turci i Južni Slaveni.

 

 O magiji sa živom možemo sa vremena na vrijeme pročitati poneki novinski članak koji je standardno napisan u formi senzacionalizma iz čijeg se sadržaja ne može ništa informativno saznati niti dokučiti. Razlog tome se krije i u činjenici da je ova tema tabuisana i skoro je nemoguće pronaći nekog upućenog ko bi mogao kazati nešto podrobnije o ovom segmentu bugarske magijske tradicije.

Ono što se pouzdano zna jeste da je riječ o jednom od najopakijih oblika magije na Balkanu koja se izvodi uz pomoć kapljica žive. Prema dostupnim podacima vračanje sa živom izvorno potječe sa teritorija Irana i susjednih arapskih zemalja od kuda je preko Turske došlo u Bugarsku i raširilo se u okolne zemlje, posebno po Rumuniji i istočnoj Srbiji.

Kako to smatraju bugarski etnolozi upotreba žive ili živka u svrhu vračanja datira još iz 11.vijeka. Prvo dokumentirano spominjanje nalazi se u opisu svećenika Libenova koji tu magijsku rabotu naziva „naprašane na živak“.  Opisuje se ovim riječima: „ crveni kamenčići, kupljeni od koluški kadina (Turkinja) , koji ako se bace u odžak dušmanina umorit će ga“.

Etnolog Jordan Zahariev za riječ „živak“ naveo je nekoliko značenja kroz njegovu magijsku upotrebu navodeći između ostalog i podatak kako se koristio  i kao glavni sastojak za liječenje sifilisa i tuberkoloze.

Do metalnog živka su babe vračare obično dolazile kupujući ga u staklenim bocama od Turkinja i vlaški Cigana. Kada bi im dospio u ruke vračare su živak koristile na razne načine,  ako je u službi crne magije onda se obajana kap ostavljala na pragu neprijatelja sa zapovijedi  živku da uđe i umori tog i tog čovjeka. Osim navedenog načina  živak se rano ujutro ostavljao na gumnu  i slično.

Navodno, prema riječima bugarskih vračara ali i običnog naroda, kap žive bi ušla u imenovanu kuću i kretala se tajno, izbjegavajući ljudske poglede. Njen cilj je bio da dođe do kante sa vodom iz koje čovjek kojeg je imenovala vračara pije vodu. To se sve događalo noću. Uspije li u svom naumu živak će zajedno sa vodom dospijeti u tijelo čovjeka i od tad kreće sa uništavanjem zdravlja i psihe svoje žrtve. Kada se čovjek otruje živkom on obično ima niz simptoma od kojih su najupečatljiviji metalni okus u ustima i bol ispod rebara.U vrlo kratkom vremenu, godina ili dvije,  ukoliko se ne poduzmu iscjeliteljske mjere čovjek može i umrijeti.

Kroz vijekove narod vjeruje da u onoj kući u kojoj se pokaže živak nije na dobro – u njoj više nema hajra; upravo iz tog razloga česta su bila preseljavanja u drugu kuću. Po pravilu više se niko nije vraćao u stari dom i on bi vremenom potpuno opustio i oronuo. No pošto većina seljaka nije imalo mogućnost da se preseli poduzimale su se kontra-mađijske operacije kako bi se otjerao i neutralizirao pogubni utjecaj živka tako što se on posipao sa pepelom iz ognjišta.

Živak je otrov ali i protuotrov. Volšebnu moć da promjeni svoju toksičnu narav živak ima kada ga iskusna vračara obaje uz pomoć tajnih basmi. Obajani živak se daje bolesniku kada treba liječiti strah ili istjerati onaj drugi otrovni živak iz tijela bolesnika. Isto tako basmom programiran živak može postati hamajlija ako se u izbušenu rupicu na lješniku ulije kap i zatvori sa voskom. Nosi se kao medaljon i ima svrhu da liječi ali i sačuva čovjeka od budućih eventualnih napada.

Najpoznatija iscjeliteljka u Kostendilu bila je prema etnološkim zapisima jedna bula, poznata pod imenom Hadžinica. Ona je u liječenju od živka koristila metodu gašenja živog ugljena u posudi sa vodom kojom bi nakon toga napojila bolesnika.  Nakon toga bi bolesnika upućivala gdje, na kojem mjestu, i pod kojim drvetom da se opere sa ostatkom vode. Uz to bi svakom bolesniku  davala šiitsku hamajliju ili zapečaćen lješnik, napunjen sa živom.

19.11.2011.

iz knjige Teorija zavjere Davida Ajka

 

Sve najvažnije religije potječu iz Sumerskog carstva. Hinduizam, budizam, judaizam, kršćanstvo, islam i ostale, poput zoroasterizma, nastale su na Bliskom i Srednjem Istoku, u oblasti kojom se nekada vladalo iz Sumera. Čak i tisućama godina nakon pada Sumerskog carstva i dalje njima dominira isto znanje i sistem vjerovanja.

Kao što sam već rekao, priča o kralju Sargonu, akadijskom kralju koji je osvojio Sumer, kaže da ga je majka rodila tajno i pustila u korpi niz rijeku Eufrat u kojoj je pronađen i podignut na kraljevskom dvoru. Izraeliti/Hebreji, ili prije njihovi svećenici-manipulatori, kasnije su preuzeli tu priču iz mesopotomijskih izvora i iskoristili je da naprave uvjerljivu priču o Mojsiju. Stari zavjet se zasniva na sumerskim, babilonskim i egipatskim izvorima, a bio je objavljivan i prepisivan po potrebi, da bi se stvorila isfabrikovana historija i religija pod nazivom judaizam.

Novi zavjet se zasniva na simboličnim pričama koje su se neprestano ponavljale tisućama godina prije nego što su prikupljene, a opet se u velikoj mjeri zasnivaju na sumerskoj, babilonskoj i egipatskoj religiji i obožavanju Sunca, kao i na ritualima škola Misterije. Novi tekstovi Zavjeta, pak, stvorili su isfabrikovanu religiju i historiju pod nazivim kršćanstvo.

Kralj Sargon je bio glavni obožavalac Sunca i svi vladari Sumerskog carstva su dobijali titulu „Sin Sunca“. Stjuart Sverdlov potvrđuje moje istraživanje na osnovu svog iskustva da je obožavanje boga Sunca (kao i boginja) dio reptilske religije.  Za Sumerce, Sunce je bilo simbol „boga“ i odatle potiče titula Sin Sunca ili Sin Boga. To možda ima veze sa reptilima u drevnim tekstovima u kojima se kaže da oni „sijaju kao Sunce“, iako ista ta božanstva i rituali mogu simbolizovati mnogo različitih stvari u zavisnosti od vrste znanja koje je dostupno posmatraču. Možete obožavati Sunce, jer ono omogućava toplotu i čini da vaši usjevi brže rastu, ili ga možete upotrebiti kao simbol veoma naprednih energetskih i geometrijskih „zakona“. To može biti isti simbol, ali dva nivoa znanja se dijametralno razlikuju....

Sumerski vladari su takođe često nazivani „Jedinim gospodarima“, a to se može sresti i u Egiptu, jer su te dvije kulture suštinski jedna.

Kršćanstvo je babilonska religija obožavanja Sunca i obožavanja zamaskirane boginje, točnije zamaskirane samo za one koji odluče da se ne upuste u dalje istraživanje i vide očigledno. Babilonsko trojstvo Nimroda, oca; Tamuza, sina kojeg je rodila djevica („reinkarnacija Nimroda“); i Semiramis – djevice – majke prebačeno je u rimsko vjerovanje. Na kraju je od njega nastalo kršćanstvo i „kršćansko“ trojstvo zahvaljujući caru Konstantinu iz četvrtog vijeka. Babilonsko trojstvo se nastavilo tako što su nastali „kršćanski otac (Nimrod)“, Sin (Tamuz, kasnije preimenovan u Isusa) i Sveti Duh, koji je, kao Semiramis u Babilonu, bio prikazan simbolom golubice. Svi atributi koje su Babilonci pripisali Seramis –„Djevica-majka“, „Kraljica nebesa“, „Naša gospa“ (što je prevedeno kao Madona ili Notre Dam) tvorci „“kršćanstva“ prenijeli su na Majku Mariju.

 Ukratko, „paganska“ religija Babilona i antički svijet preselili su se u Rim da bi ista bila preimenova u „kršćanstvo“. „Majka Marija“ i „Isus“ u sceni rođenja na Trgu Svetog Petra u Rimu, zapravo su kraljica Semiramis i Tamuz iz Babilona koji se javljaju u predkršćanskom periodu širom svijeta pod različitim imenima. Kultura Ubaida, koja je prethodila Sumeru u Mesopotamiji, poznavala je kult obožavanja zmijolikih ljudi, kao što smo vidjeli, a figurice majke-reptila i djeteta nađene su u njihovim grobovima.

Nije bilo ni Isusa, ni Marije, niti bilo koje druge „kršćanske“ priče koju propovijednici u crkvama pričaju. Oni su simbol babilonskih božanstava Nimroda/Tamuza i Semiramis, kao i antičke religije reptilskih hibrida. Kako je Filip Eugen od Rotšilda prethodno rekao: „Prvi prototip antikrista (najčistijeg predstavnika loze) je bio Nimrod, osnivač Babilona“. Nimrod je opisivan kao „div“, kao Nefilim i on i Semiramis su predstavljani kao poluljudi-polureptili.

Razumijevanje priče je mnogo jednostavnije kada shvatite da sva različita imena za bogove i boginje širom svijeta predstavljaju ista božanstva. Među pseudonimima Semiramis su Izis, Afrodita, Venera, Artemida, Dijana, Atina, Minerva, Demeter, Cerera, Gea, Tera, Hera, Džuno, Hestija, Vesti, Sibel, Europa, Fortuna i Rea ili Ops, žena i sestra grčkog boga sa rogom – Kronosa (Nimroda)

Ostala imena za Nimroda/Tamuza su Oziris/Horus, Bal, Bel, Moleh (koji se slavi u Bohemijskom Klubu), Marduk, Saturn, Jupiter, Janus, Merodah i Pan. Nimrod je bio „bog Sunca i otac postojanja“ Semiramis je postala boginja Mjeseca, plodnosti i mnogo čega drugog. Istoričar iz antičke Grčke, Herodot, ispričao je kako je vidio da se religija Misterije i njeni obredi praktikuju u mnogim zemljama i da je Babilon izvor iz kog je poteklo svo „idolopoklonstvo“. Sir Austen Henry Layard, jedan od vodećih britanskih arheologa 19.stoljeća, koji je iskopao sumerske tablice, rekao je: „Imamo i sveta i profana svjedočenja da je idolopoklonstvo poteklo iz oblasti Babilona – najstarijeg od svih religijskih sistema“.

Babilonska religija Misterije postala je kršćanstvo osnivanjem Rimokatoličke crkve. Ne samo da osnova čitave priče o „kršćanstvu“ potječe iz Babilona i Sumera prije više tisuća godina, već je to slučaj i sa „kršćanskim“ svetim danima i „kršćanskim“ praznicima kao što su Božić, Uskrs i post. Kršćani čak slave Svetu Nedjelju, jer „kršćanstvo“ je obožavanje boga Sunca – Nimroda/Tamuza oličenog u Isusu.

Židovi obilježavaju svoj Sabat subotom (eng.Saturday – Saturn-day) na drugi način slaveći Nimroda. U babilonskim/kadingirskim tajnim obredima, Nimrod je bio predstavljen kao Saturn. Njegov rođendan se slavio tokom festvala Saturnalija u periodu oko našeg Božića, a Rim su čak, u jednom momentu, zvali „Saturnov grad“.

Elitni pripadnici kršćanske i židovske religije to znaju, ali se vjernicima koji su niži u religijskoj hijerarhiji servira druga priča. Ono za što elita zna je simbolizam u obliku Isusa i mnogo čega drugog, sljedbenicima i nižim svećenicima je rečeno da shvate bukvalno pod prijetnjom da budu prokleti. Rimokatolička crkva je i osnovana kao front za babilonsku religiju iza koje može biti prekriven pravi plan za globalnu kontrolu, kao i kontrolu umova masa kroz religijsku indoktrinaciju zasnovanu na strahu od nevjerovanja. Simboli Babilona i obožavanja Sunca/božanstva prisutni su svuda u „kršćanstvu“.

 Krug na Trgu svetog Petra u Rimu, sa svojih osam krakova predstavlja boginju Semiramis ili Ištar, a obelisk u centru je Nimrod. Originalni egipatski obelisk i božićna jelka inspirirana Babilonom uzdizali su se iznad scene Rođenja Isusovog kada sam bio u Rimu 2007.godine. Car Kaligula je prenio obelisk iz Egipta u prvom vijeku nove ere i podigao ga na Kaligulinom vjencu (kasnije „Nero vijenac“ ili izvanredno odgovarajući naziv „Vatikanski vjenac“), a premješten je na mjesto na kojem danas stoji 1586.godine.

Starogrčki istoričar Diodorus, pisao je da je kraljica Semiramis podigla 40 metara visok obelisk u Babilonu i to je propisano obožavanju Sunca i predstavljalo falus boga Sunca Bala/Nimroda. Neki ljudi koji se bave proučavanjem Masona kažu da riječ „obelisk“ bukvalno znači „Balova kita“ ili „Balov reproduktivni organ“.

Iz tog razloga obelisk također predstavlja reptilske hibridne loze koje su, da budemo iskreni, samo gomila spolnih organa. U egipatskim pričama o bogu Suncu-Ozirisu kaže se da je bio isječen na 14 dijelova, koji su kasnije razbacani po cijelom kraljevstvu. Njegova supruga, djevica-majka Izis, pronašla je sve osim njegovog penisa, te je napravila zamjenu simbolizovanu u obliku obeliska. Postoji ista priča o Nimrodu i Semiramis u Babilonu i zbog toga imamo slučaj da tajna društva, posebno „slobodni zidari“, podižu obeliske u svojim centrima. Nije slučajno što najvažniji reptilsko-hibridni centri kao što su Rim, London, Pariz i Njujork imaju originalne egipatske obeliske, niti što se u Vašingtonu nalazi najveći obelisk na svijetu – vašingtonski spomenik Slobodnih zidara.

17.11.2011.

Magija i kultovi vračanja

Na širem području Balkana susrećemo nekoliko oblika magije koje možemo podijeliti na dvije vrste – visoku magiju i kult vračanja.

U pravu, istinsku ili najbolje rečeno visoku magiju spada arapska magija pošto ispunjava sve kriterije koje zahtjeva ovo rangiranje počevši od asketizma, posta, upotrebe pečata, tamjana, zaziva, astroloških podjela itd. Još jedna magija koja postaje sve popularnija na našim prostorima jeste vudu magija te i nju možemo svrstati u visoki oblik pošto zadovoljava gore navedene uvjete. Ovo su i najmoćniji oblici magijskog djelovanja. Visokom magijom se ponajviše bave svećenici obično školovani i sa određenom dozom duhovnog potencijala u sebi.

U niži oblik magije ili u kultove vračanje spadaju rumunska (vlaška), bugarska, bosanska i ciganska magija gdje susrećemo mješavinu folklornih elemenata sa jednostavnim oblicima bajalica, basmi ili ritualima koji ne zahtjevaju nikakvo zadiranje u osnove visoke magije poput prethodnog posta, praćenja položaja zvijezda i tome slično. Kao što se može pretpostaviti moć ovakvih magijskih djelovanja je slaba. Kult vračanja najviše predvode nepismene babe i Romkinje bez ikakvog literarnog znanja ili pronicanja u spirituale mudrosti. Sve se uglavnom temelji na često vrlo škrtom znanju koje je prenešeno i često pogrešno shvaćeno. Njihov opseg znanja svodi se na liječenjem neke bolesti travama i basmama, gatanje, salivanjem olova, tjeranjem uroka ili pak spravljanjem ljubavnih čini. U kultovima vračanja također nailazimo na najveći broj šarlatana i prevaranata.

Osim svega nabrojanog treba spomenuti vještičarstvo i sotonizam kao magijske pojave pošto su takva društva u najvećem broju anonimna pa u skladu sa tim o njima možemo najviše saznati iz crni kronika.

Danas kada prelistamo bilo koje dnevne novine naići ćemo na veliki broj osoba koje gataju, rješavaju ljubavne ili poslovne probleme, otključavaju i zaključavaju parove, predviđaju sudbinu...Isto možemo vidjeti i na TV-u u noćnim terminima no treba svakako reći da ti ljudi ne predstavljaju niti istinske gatare a kamoli magove pošto svako onaj ko se razumije u okultizam zna da je magijsko znanje i praksa tajan a ne javan posao. Ti ljudi nemaju nikakvu moć niti im treba vjerovati.

13.11.2011.

Vudu za početnike

Vudu magijom aktivno se mogu baviti samo fizički i psihički zdrave osobe. Dobar dio vudu recepata krajnje je opasan za izvođenje te se nepripremljena ili bolje rečeno neinicirana osoba dovode u krajnje nezavidan položaj izlažući se riziku da bude napadnuta od strane nevidljivih sila. Rezultat takvih ataka može biti psihička rastrojenost, ludilo, epilepsija, ukočenost....

 

Za praktični rad u vudu magiji potrebni su sljedeći rekviziti:

-životinjska lubanja

-ostaci mrtvih životinja i biljaka

-glina za izradu vudu lutkica

-tamjan i razne smole

-igle od čelika

-odgovarajuće poludrago kamenje

-vudu ulje za zaštitu

- nekoliko komada bijele krede

-kadionica

Najbitniji rekvizit za rad je takozvani „vudu oltar“. Priprema oltara nije komplikovana i u tu svrhu može poslužiti i neki stari stol. Klasični vudu oltar prepun je različitih i na prvi pogled nepotrebnih predmeta koji pojedinačno ili zajedno igraju važnu ulogu.

Za potrebe crnomahijskih rituala na oltaru se obavezno mora naći minijaturni lijes kojim se pozivaju Gospodari groblja i mrtvih – Ghede. Osim toga, na njemu se uvijek može vidjeti na desetine staklenih boca u kojima vrač čuva čarobne napitke, afrodizijake i biljne lijekove.

Ono što je svojevrsni zaštitni znak svakog vudu oltara jeste križ prema kojem se vrlo lako može razaznati kojem je vudu kultu houngan naklonjen. Tako ako na njegovom oltaru vidimo crni ili ljubičasti križ onda je bez svake sumnje vrač odan Loama iz Petro kulta a ako je križ u priprodnoj boji drveta to je znak kako je vrač posvećen bijeloj magiji.

11.09.2011.

Ljubavni tilsum: da se neko zaljubi u vas

 

Napišite sljedeći tekst na čistom listu papira i nosite ga stalno sa sobom: „ Bismilahir rahmanir rahim. Hukaš x2, Hukiš x2, Kantariš x2, Aškamariš x2, Atajuš x2,. Odazovite se, o moćna imena, o sluge plemenite sure Fatihe i učinite da se N. od majke N. zaljubi u mene. Odmah, brzo, ovaj tren. Allah vas blagoslovio!

29.08.2011.

Sva "čuda" vlaške magije

Danas kada čitate o vlaškoj magiji ne možete a ne pročitati u svakoj drugoj rečenici kako je riječ o najmoćnijoj magiji na svijetu, staroj hiljadama i hiljadama godina, sa najmoćnijim ritualima, to je magija čije su čini najjače a posebno one ljubavne itd. No, da je sve to samo puka priča seoskih baba i novinarska senzacija te, naravno, prilika da se obmanu naivni ljudi govore najbolje činjenice iz stvarnog života. Ostaje pitanje, ako je vlaška magija toliko "moćna" zašto je stanje ovako????? I još veća ironija je u tome što se sve to događa baš u toj čudesnoj istočnoj Srbiji?!

 

Pola miliona samaca u Srbiji

U poslednjih deset godina broj brakova i ljudi koji imaju stalnu vezu dramatično se smanjio. Ovaj trend je najzastupljeniji u Istočnoj Srbiji i Mačvi. Psiholozi: Ljudi se plaše da prihvate obaveze

1
Nekom dosadno, neko se brzo snašao ... Palmin masovni randevu

Samačkim životom u Srbiji živi više od 500.000 ljudi iako su odavno spremni za brak, pokazalo je istraživanje Pressa!

Ovaj problem dospeo je u pažnju javnosti nakon što je Dragan Marković Palma za vikend organizovao druženje 100 neženja starijih od 38 godina iz Jagodine i jagodinskih sela i oko 130 udavača iz Srbije i okruženja.

Ostaću slobodan...

Zvanične podatke o tome koliko je devojaka i mladića starijih od 30 godina bez bračnog druga nema nijedna institucija u Srbiji (čeka se popis stanovništva), ali nezvanične procene govore da je njihov broj odavno prešao cifru od pola miliona. Statistika pokazuje da je, iz godine u godinu, sve više razvoda, a da se smanjuje broj sklopljenih brakova - za poslednjih 20 godina čak za 60 odsto je opao broj venčanja! Stručnjaci se slažu da će broj samotnjaka u budućnosti biti sve veći.

Razlozi koji dovode do samačkog života umnogome se razlikuju u gradu i na selu. Dok kod gradskih devojaka i mladića prevladava deviza „ostaću slobodan, neću se vezati" ili „kod mame je najbolje", dotle momci na selu muku muče kako da nađu devojku za udaju. Oni se žale da seoske devojke, čim stasaju za udaju, gledaju kako da odu u grad i tamo pronađu pristalog mladoženju.

A

Palma: Samci su nacionalni problem

Predsednik Jedinstvene Srbije Dragan Marković Palma kaže za Press da je ogroman broj samaca u Srbiji nacionalni problem
- Ali da biste zadržali ljude na selu, morate prvo da sredite ta sela, da obezbedite uslove za normalan život. Ja sam to u Jagodini i okolini uradio - rekao je Palma.

Psihoterapeut Zoran Milivojević kaže za Press da je u Srbiji najveći problem to što ljudi ne pristaju da se emocionalno vežu ni u zrelim godinama jer neće da odrastu.

 

- Takve stvari nemaju mnogo veze sa ekonomskim razlozima, kao što to neki žele da predstave. Pa, uzmite samo činjenicu da neke od najsiromašnijih zemalja imaju najveći natalitet. Svakako da ozbiljan problem imaju oni muškarci koji žive na selu. Oni ostaju sami jer su vezani za porodično ognjište i tradicionalisti su. S druge strane, žene iz ruralnih sredina, ugledajući se na serije kao što je „Seks i grad", usvajaju model udobnog života i odlaze u grad da tamo nađu ljubav i sreću - smatra Milivojević.

Doktor Milan Latas, psihijatar u Kliničkom centru Srbije, napominje da je samotnjački život postao globalni fenomen.

- Ovde su prisutni strah od vezivanja i potreba da se živi na egoističan način kao što to promoviše savremena kultura. To je globalni fenomen koji je prisutan poslednjih desetak godina, ali sa tendencijom daljeg rasta. Javlja se u kulturama koje potenciraju kvazilakoću življenja. Život udvoje podrazumeva mnogo odricanja i teškoća, decu i brigu oko njih, a savremeni način života podrazumeva da ljudi ne treba da se odriču vlastitog zadovoljstva zarad drugih ljudi. Na isti način sve više funkcionišu i ljudi u ruralnim sredinama, očekujući da će odlazeći u grad dobiti ono što misle da im pripada, a to su jednostavnost i lakoća života - kaže dr Latas.

On ističe da kod njega dolazi mnogo ljudi koji imaju više od 40 godina a nemaju bračnog druga i koji se žale da su usamljeni:

- Interesantno je da oni tom nekom, i kad se pojavi, pronalaze bezbroj mana.

Predsednik Udruženja „Seoski prag" iz Šapca Slobodan Nikolić tvrdi da u srpskim selima živi najmanje 250.000 neženja koji su prinuđeni da traže mlade u Rusiji, Ukrajini i Belorusiji zato što naše devojke neće da ostanu na selu.

 

 

31.07.2011.

Iranska magija

 

Da se uništi urok i otkrije krivac (urokljivac) treba slijediti upustvo iranskog magičnog recepta: uzme se svježe kokošije jaje i na njemu olovkom ili ugljenom napišu imena eventualnih sumnjivaca. Zatim se iznad jajeta kaže: „Češme rast, češme čap, češme bad, češme faali, češme hali, češme hasud, češme došman. Češme hasuda kur beše, bježi! Čašme dušmana šekasta bad! Čašma dušmana stuh bad!“.

Potom se uzme neka osobna stvar, poput čarape, i papirnata novčanica, na novcu se postavi deblji dio jajeta a onaj uži pokrije čarapom. Jaje se tako drži u jednoj ruci a u drugu se uzme nož i oštricom se dodiruju napisana imena na jajetu govoreći „Češme N.(ime).

Na čijem se imenu jaje razbije od te osobe dolazi urok. Jaje se nakon obavljenje detekcije baci na neki put kojim često prolaze ljudi a korištena čarapa se prvo drži nekoliko minuta u tekučoj vodi a zatim opere.

19.07.2011.

Ko još vjeruje u naše "vidovnjake"????

 

Za nestalom 17-godišnjom maturantkinjom iz hrvatskog sela Drniš, potraga i dalje traje. Glasine koje kruže, nemilosrdne su i teško padaju na pleća njenim roditeljima, penzionerskom paru, Milki i Miletu Bilić.

Porodica nesretne djevojke živi u agoniji, od vijesti do vijesti, a još se ni jedna informacija nije pokazala tačnom niti korisnom.  Nesretna majka je za hrvatski sedmičnjak „Gloriu“, izjavila kako jeu očaju, prije desetak dana posjetila jednu vidovnjakinju iz Splita. Druga vidovnjakinja, iz Osijeka, nazvala je unesrećenu familiju te ponudila svoje usluge, da bi im istog dana dodatno umanjila nadu; rekla je da je Antonija mrtva.

Bez želje za senzacionalizmom, niti grabljenjem „ekskluziva“ što bi u ovakvom slučaju bilo neprimjereno, da ne kažemo morbidno, odlučili smo kontaktirati i naše vidovnjake, uz čije prognoze u mnogim slučajevima, stoji epitet „obistinjenje“. Cilj nam je pomoći, nikako odmoći, Evo šta su rekli neki od njih za magazin Aura, broj 175, od 11.jula:

 

Vidovita Džemila: „Sve ukazuje na to da nije živa, nažalost. Koliko vidim, u roku od 12 dana (izjava uzeta 6.jula) njeno će tijelo biti pronađeno u uvali pored rijeke“.

Kao što znamo svi od „proročanstva“ Vidovite Džemile nema ništa tojest žena je kao i obično pogriješila pošto je danas 19.juli i Antoniju nisu pronašli.

 

Vidovita Lea: „Djevojka je prvo teško povrijeđena, mučena je i zlostavljana, potom ubijena. Oko nje vidim vodu, vjerujem da će tijelo naći u roku od mjesec ili dva najviše. Voljela bi da ovo ne bude tačno i nadam se da griješim. Svako dobro porodici Bilić želim“.

Toliko i o "Vidovitoj" Lei.

Sandro Ricco, zagrebački ezoterist: „Živa je, nalazi se van Hrvatske, i ako joj se policija previše približi, kindaperi će je ubiti. Što se tiče Paravinje, čovjek je to koji je bio u paravojnim postrojbama u Vukovaru, ima poremećaj osobnosti, sadističke porive, kukavica koja se dokazuje i hrani strahom svojih žrtvi. Inteligentan je i konfuzan u isto vrijeme, kukavica. Želi ostaviti dojam flagmatičnog i svirepog ubojice, a ustvari je preplašen.

 

Edin Kalimero, astrolog: „Koliko ja vidim, djevojka je živa, nalazi se na nekom uzvišenju, istočno od svog mjesta stanovanja. Život joj nije uopće ugrožen. Što se tiče Paravinje, on ni sam ne zna šta se sve nalazi u njegovoj psihotičnohotično konfuznoj glavi. Sva ova priča godi njegovom egu. Kad je već priznao ubojstvo, kako ne zna gdje je tijelo?

02.07.2011.

Kad se džin pretvori u zmiju

"Zmija je velika sila, najveća sila na svijetu. Zmija je 40 godina prije svih bića stvorena na ovi svijet. Ona je velika kao planina, a pred nama se čini mala. Ima ljudi koji u to ne vjeruju, ali to je tako i nikako drukče" - ovo su riječi RUSTA KOVAČEVIĆA, čovjeka iz Velje Gorane, koji se već više od 20 godina bavi nečim što, u urbanom svijetu, pripada domenu naučne fantastike: priziva zmije, razgovara, zmije mu se uvijaju oko tijela i, po sopstvenim riječima, u savršenom skladu druguje sa njima, one su mu prijatelji...

 

Gorana je sušni i bezvodni kraj, smješten između Bara i Ulcinja. Zbog svog izuzetno nepovoljnog geografskog položaja, u kotlini između brda Povara i Možure, opstala je kao svojevrsna oaza folklornog, etnološkog, lingvističkog, mentalitetskog i psihološkog supstrata naslijeđenog iz srednjevjekovlja. Stalno osipanje broja stanovnika, kao i činjenica da se uzimaju međusobno, dovela je do specifičnog autizma, koji uslovljava da navedene posebnosti opstaju već stotinama godina. Istoričari, etnografi i lingvisti su se prilično bavili ovim krajem, a u većini publikacija, svrstavani su u obližnje Mrko(je)viće, čak je i njihov govor lociran unutar mrkovićkog dijalekta. A oni su bili i ostali drugačiji. Što se pokazalo i u ovoj priči. Priči o zmijaru.

 

"Ovu sam sposobnost dobio od jednog čovjeka, koji je bio pri mrijeću. Bio je naš, Goranac. A on je to naslijedio od jednog Malisora, s kojim je dijelio sobu u bolnicu, u Titograd” – počinje priču Rusto Kovačević. "Za takvo što čo’ek treba da budne hrabar i mora u to da vjeruje. Zmija mene poznaje. Ja sa njom pričam, ona se mazi uz mene. Komšije su mi mnogo puta dolazile da liječim ovce, koze, krave, konje... Nema im broja. Ja to učinim, a za to nisam nikada uzeo ni dinara. Ne smijem".

 

Kult zmije, izuzetno dobro očuvan u Gorani, jedan je od najstarijih u istoriji civilizacije. Na našem tlu, koliko je poznato, datira iz ilirskog perioda. Ovo je razumljivo, jer su Iliri, kao praistorijski narod, bili veoma blisko skopčani sa prirodom, te su sve njihove aktivnosti proishodile iz te veze. Tragovi ovoga kulta još uvijek su veoma prisutni u tradiciji i vjerovanju stanovništva južnojadranskog priobaqa – ogrlice i narukvice, svinute u  obliku zmije, priče o “kućnoj zmiji koja se ne ubija”, “blavoru kao svetoj životinji”, “o tome da se za Božić ne smije šiti, e će zmija izjesti brava”, “zmiji kao čuvaru veljeg blaga”, “zmiji koja ne dozvoljava da se nevjernici valjano sahrane”... Zmija je, u Ilira, imala ulogu čuvara ognjišta i, kao htonsko božanstvo, bila je u vezi sa dušama predaka.

 

"Zmija koja se nađe u kuću, ne ubija se, a ako se zarekneš da je nećeš ubit’, nikad od nje nećeš imat’ štete" – kaže Kovačević – "Zmije imaju kraljevstvo i biraju među sobom glavnu. Uvijek se sastaju utorkom, dosta zmija se skupi. Ja sam gledao odavde do Ulcinja, sve zmije pokraj puta. Bio je utorak. I drugi su ih mogli viđet’ da su bili sa mnom, a jedino sam ih ja moga’ čut’. Kad ih skupljam, ja u sebe izučim pjesmu i one se skupe sve. Razgovaram s njima, ja im razumijem jezik i one mene. Diram ih i igram se s njima. One uživaju u tome. Pošto ih skupim, moram ih poslije oprat’ vodom i sapunom ka’ čovjeka, da se ne čuju na mene, jer će ih ostale zmije udavit’. I ne može nijedna minut’, dok ja ne reknem. A mogu, ako oću, a neću, da im naredim da napa’nu nekog i one bi to učinjele. Samo treba da ih prizovem. Kad ih prizovem, nema greške. Ne smije bit’, jer bi me udavile".

           

Gorana, kao krševit i bezvodan kraj, obiluje zmijama. Pored šarke i poskoka, po riječima našeg sagovornika, postoje još mnoge opasne vrste, za koje zoologija ne zna, a o čijem postojanju svjedoče brojni očevici. "Zmije se legu iz jaja, bijelih i šarenih. A zmiju moš i sam napra’it. Iskubeš dlaku iz konjskoga repa, a dobro paziš da budne cijela i staviš tu dlaku u bocu sa vodom. Poslije 40 dana, od dlake postane zmija. I onda proliješ i vodu i zmiju na ledinu i zmija onda oživi" - zbori Rusto.

 

"Ima jedna zmija, jako otrovna, ima male uši i duža je od poskoka i mnogo opasnija, jer juri za čovjekom. Može da se umre za minut, ako se ne nađem tu da izliječim. Postoje i neotrovne zmije koje dave čovjeka. Takva je aršaja, koja može da veže čovjeka preko pasa i ije mu džigere. Tu je čovjek najtanji i ona zna to – zato mu tu i ulazi u tijelo. Ako aršaju ništa, nijedan živi stvor, ne vidi za deset godina, može da se odeblja kao čovjek preko pasa. No sreća je, što ima ona mala ’tica što ide svuđe, pa je vidi, inače bi aršaje bile ka divovi. Pričali su mi, da je bilo i veljih zmija. Ja se sjećam kao mali, vidio sam, ovđe u komšiluk, ubili su dvije, bile su debele ka’ noga. A pričao mi je komšija, da ga je pojurila jedna ogromna zmija i da je bila veća od plota, preko kojeg je bježao. Ubili su je kuburom i kad su je rastegli na ledinu, svi su pričali da tako nešto nikad niko nije vidio", objašnjava Rusto Kovačević.

 

Nedaleko od Rustove kuće živi i Aiša Kovačević, koja je, govoreći o jednom događaju iz svog života, potvrdila Rustovu priču o postojanju neobjašnjivih sila ("džindova"), vezanih za zmije: "Bilo je podne i bila sam na bunar da napunim vode. Na među je ležala jedna lijepa i crvena zmija. Prepala sam se da me ne izjede i zamanula da je udarim. Čim sam je takla, oduzela mi se desna ruka, a čula sam jauk ka’ od đeteta. Vodili su me kod derviša u Ulcinj i on mi je dao zapis i izliječio me i rekao mi da je to bio 'džin' i da je sreća da je nisam ubila, jer bi sad ležala mrtva. Derviš je reka’ da se 'džinovi' pretvaraju u zmije i pohode ljude".

 

Rusto Kovačević liječi od zmijskog ujeda na osobit način. U tome jeste i osnovna svrha njegovog "dara", a po brojnim svjedočenjima svojih komšija, to radi sa stopostotnim uspjehom. Kad čovjeka ili životinju ujede zmija, Rusto iscjeljuje govoreći u sebi riječi, "pjesmu", samo njemu poznatu. Sam kaže da bi, ukoliko bi odao tajnu šta i kako govori, "izgubio dar", a ne zna, na kom jeziku su te tajanstvene riječi, jer taj "jezik ne postoji i ne liči ni na jedan".

 

"Neki mi nisu vjerovali. Direktor u moje preduzeće se sprdao, a ja sam ga brzo uvjerio... Dozvao sam mu zmiju, u kola, na njegovo sjedište. Nije mogao da je išćera, sve dok je ja nisam uzeo. A jednom komšiji je zmija ušla u televizor, onaj sa velikim rupama, starinski. Ja sam je uzeo u ruke i odveo u šumu. Ona se onda više ne vraće. Opet, drugom komšiji je ušla ispod kauča i skupila se u klupko. Ja sam doša’ i progovorio s njom, ona je krenula za mnom preko njive, sve do šume, ge sam je osta’io. Ja pred njom, ona za mnom, a ljudi gledaju".

 

Svoje znanje će, kako kaže, prenijeti na još dvojicu, koji budu imali smjelosti da ga prihvate. Jer, pored dobre strane, ovaj "dar" donosi i zavjet da se nijedno živo biće, pa ni mrav, ne smije namjerno lišiti života; donosi zavjet o jedinstvu života sa prirodom; donosi zavjet o blagosti i ne činjenju nikakvog zla, jer "stiže kazna, ako se odijeliš od prirode"...

 

Ovdje kao da je vrijeme stalo. Mitska svijest ljudi, kao da je napravila iskorak iz magijsko – ritualnog doživljaja stvarnosti. Strah i poštovanje prema prirodnim pojavama je gotovo isti, kao i u našeg dalekog pretka, u praskozorju ljudske vrste. Dva religiozna filtera, kršćanski i islamski, sa veoma strogim propisima, nijesu bili dovoljni da iščiste debeli nanos paganskih vjerovanja. Jednostavno, čovjek ovoga kraja živi, neprekidno tražeći zajednički jezik sa svim bićima oko sebe. Pa i sa zmijama.

 

"Zmija ima veliku moć. Ona je strahovita" - mistično zaključuje Rusto Kovačević.

25.05.2011.

Zapis šarlatana

Danas u poplavi svakojakih šarlatana koji se kite nazivom "Vidoviti" ili "Vidovita" najučestalija praksa varanja i uzimanja priličnih svota novca jeste uz pomoć hamajlija i zapisa. Upravo na ovom polju, zbog neupućenosti naroda, najlakše je prevariti naivnu osobu te je stoga  potrebno navesti kako izbjeći opasnost da ne budete obmanjeni: 

- Zapisi koji su fotokopirani, kao ovaj na slici, nemaju svoju moć i općenito su beskorisni, bez obzira na sadržaj. Stoga, svi oni koji žele posjedovati hamajliju ili zapis moraju vrlo dobro paziti da ne budu žrtve prevare i poturanja kopiranog sadržaja.

-  Kratki zapisi se prema pravilu pišu odmah pred naručiteljem, u najvećem broju oni koji služe da se sa njima skine magija a koji se recimo potapaju u vodu, dok se hamajlija piše i po desetak dana. Kada se hamajlija završi njen sadržaj se pokaže naručiocu i odmah pred njim se premota u trougao i obavije povoštenim platnom.

 

03.05.2011.

Arapska ljubavna magija

Arapska ljubavna magija spada u najmoćniju magiju na svijetu što dokazuje bezbroj ljubavnih receptura, tilsuma i zapisa. Ono što je posebno bitno reći a to je da čak 80% arapskog okultizma spada u ljubavnu magiju tojest svaka knjiga magije pisana od strane nekog arapskog čarobnjaka sadrži najveći broj stranica posvećenih izazivanju ljubavi, zaluđivanju i opsjedanju nečijeg srca.

Vijekovima gomilano magijsko znanje koje je počelo u doba stare Mesopotamije, Egipta i Persije sačuvalo se u nizovima čarolija koja Arapi nisu nikada potisnuli iz svoje svijesti i što više sačuvali su ih od zaborava redovito prakticirajući nasljeđena mistična znanja.

 

                                RITUAL „MAGIČNI POGLED“

Da džini nisu samo zla bića koja izazivaju ljudima probleme već  im ispunjavaju i želje saznali smo svih iz predivnih arapskih bajki o čarobnim lampama i bocama u kojima se krije džin koji za svoju slobodu ispunjava želje. No, da se dođe do ostvarenja nekog emotivnog cilja nije potrebno ići u potragu za sakrivenim lampama već pogledati u neki od starih knjiga magije Bliskog Istoka. Tako, ukoliko se želi privući pažnja i osvojiti srce određene osobe potrebno je sedam puta ponoviti sljedeću džinsku bajalicu uporno (krišom) gledajući u željenu osobu ili metu:

Ahila, Ahila, Šamikh, Šamikh, Walih, Walih, Kal, Kal, Wa-aila, Wa-aila, Halak, Halak, Hantalak, Hantalak, Meela, Meela, Arhila, Arhila. Budi poslušan, o slugo ovih imena, i zapali srce ljubavlju prema meni osobe u koju gledam. Brzo! Žurno!  Istog trena!

18.04.2011.

Kad džin neće iz čovjeka


Edin Peković  pripada mladoj generaciji duhovni iscjelitelja u Crnoj Gori. Ovaj 27-godišnji hodža iz Bara interesovanje za liječenje Kur'anom pokazivao je još  u djetinjstvu i ta želja i danas kod njega budi radoznalost i tendenciju ka stalnom usavršavanju. 

-Uglavnom koristim metode kur'anske rukje kada pacijentu učim ajete iz Kur'ana, tada stupim u kontakt sa džinom napadačem i ovisno od težine slučaja za sat ili dva džin bude istjeran, otkrio je odmah na početku razgovora hodža Peković  način svog rada dodajući:

- Ponekad koristim štap od divljeg nara ako se radi o nekom inatljivom džinu, njime izudaram pacijenta po leđima vodeći pri tom računa da kažnjavani bude džin, ili ga uplašim vatrom. Nekad znam sanjati važne detalje o džinu napadaču i ukoliko tom prilikom saznam njegovo ime napišem ga na papir zajedno sa određenim simbolima i zapalim u vatri. Naravno ponekad se zna dogoditi da džin bude tvrdoglav pa da nakon svega poduzetog odbije napustiti ljudsko tijelo. U tom slučaju na vodu se nauče odabrani ajeti i nju opsjednuti pije neko vrijeme u međuvremenu redovito slušajući učenje kur'anskih suri.

LIJEČENJE ZAVISI I OD BOLESNIKA

Na pitanje od čega najviše zavisi uspješnost jednog takvog tretmana hodža Peković spremno odgovara:

-Mislim da pedeset posto uspješnost liječenja zavisi od pacijenta. Ukoliko doista želi da promjeni svoj život na bolje onda će terapija biti stopostotno uspješna. U tom pravcu preporučujem pacijentima i literaturu za lični razvoj poput knjige od Burka Hedgisa „Promjenite se ili će vas promjeniti“  ili pak nešto od Briana Tracy-a.

Danas se mnogo govori o magiji ili sihiru, nekako je postalo popularno okriviti crnu magiju i nečije vradžbine za sve svoje osobne neuspjehe i probleme. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

-Veliki broj ljudi koji dođe kod mene da se liječi nema nikakvih nadnaravnih problema već su si uobrazili da imaju problem takve vrste ili se uglavnom radi  o određenim mentalnim blokadama koje mi svi ponekad sami sebi stvorimo. Osim toga tu su i nezaobilazne traume stečene u djetinjstvu kao i nametnuta ograničenja od strane okoline koja nas je okruživala a koje je naša podsvjest usvojila. Nedavno mi je dolazila da se liječi  dvadesetogodišnja djevojka čiji je problem bio nedostatak volje za životom usljed čega je razmišljala i o prekidu studiranja. Priznala mi je kako je već obilazila par hodža, bila kod psihologa i psihijatra što joj na kraju nije donijelo nikakvo izlječenje a jedino čega se uspjela rješiti jeste pozamašni iznos novca. Ni antidepresivi koje je redovito uzimala nisu joj pomagali. Njen problem smo rješili samo za sat vremena i to – razgovorom!. Pričali smo o svemu, o ljepoti življenja, o važnosti ciljeva u životu, njenoj ulozi na ovom svijetu, sposobnostima kojih nije ni svjesna. Nakon tog razgovora djevojka je izišla iz medžlisa kao preporođena.

ZAPISI ZA POSAO I LJUBAV

 Osim egzorcističkih tretmana hodža Peković bavi se i izradom zapisa stoga mu nebrojeno puta na vrata pokucaju i oni koji žele da im posao ili trgovina krenu na bolje, izlječe neku bolest ili vrate ljubav u svoj brak.

-Ima ljudi koji dolaze po određene zapise za trgovinu. Njih izrađujem prema sistemu koji se zasnova na numerološkim vrijednostima nekog Božijeg imena i brojčane vrijednosti imena dotične osobe. Osim za trgovinu radim zapise za brak na isti način a koji se pokazao vrlo uspješnim. Na kraju pisanja obavezno uputim dovu. Inače, uvijek uoči petka proučim dovu za sve one koji su kod mene tražili neku pomoć.

Svi zainteresirani za kontakt sa hodžom Edinom Pekovićem mogu se javiti na tel.broj: 00382 694 70 306 ili na e-mail adresu: eddin3@hotmail.com 

15.04.2011.

Turska ljubavna magija

DELI DIVANI

 

 

 Turske hodže poznaju brojne zapise i tilsume čiji sadržaji su prepuni magičnih vefkova, zaklinjanja i uputa džinima kako i na koji način da izvrše neku ljubavnu ili drugu želju. Svaki od zapisa pravi se uz posebnu proceduru sa mastilom od šafrana, mošusa i ružine vode kako bi se proizveo što čarobniji efekat.

 

Sve zapise, bilo da se radi o arapskim ili turskim, hodža mora da pravi u dogovoru sa nekim džinom zaduženim za ostvarenje napisanog tojest nacrtanog. Tilsum ili talisman zapravo je magični simbol-ime nekog od mnogobrojnih duhovni bića koji se ponavljanjem bajalice, spaljivanjem, zakopavanjem, vješanjem na vjetrovito mjesto itd aktivira u smjeru ispunjenja željenog.

U nekim segmentima može se konstatirati da je turska talismanska magija čak bogatija od arapske i raspolaže kudikamo zamršenijim simbolima i oznakama džinskog svijeta.

 

Iako se tilsumi izrađuju za vrlo širok spektar ljudskih želja najčešće se ipak pišu za ljubav. Kada kod nekog anadolijskog hodže dođe onaj ili ona sa željom za ljubavnim sihirom hodža im prvo „otvara zvijezdu“ tojest gleda astrološku usklađenost njihovih znakova i planeta. Takav proces nije nimalo slučajan i nema toliko veze sa astrologijom koliko sa magijom, naime, hodža prema viđenom konstatira kolika je mogućnost da se može napraviti uspješna magija. Ukoliko su zvijezde dobro raspoređene hodža pravi sihir ili piše tilsum koristeći usluge onih džina koje služe dominirajuće planete nečijeg znaka.

 

 

                                       Moć zemlje sa mezara

 

 

 U narodnoj magiji Male Azije situacija je znatno drugačija i tu su odžaklije znatno eksponiranije od hodža. I sistem rada je posebniji pa se stoga pri izradi sihira koriste razne vrste namirnica i rekvizita od šećera, soli, jabuke, jajeta ili pera crne kokoške, starog katanca, zmijske kože, čvorova i ostalog.

Ona zemlja koju odžaklija ili neko drugi uzme sa groba naziva se mrtvačka zemlja i za nju se pretpostavlja da ima veliku mađijsku moć. U crnoj turskoj magiji vračare njome omađijavaju muškarca oduzimajući mu spolnu moć. Za takvu nakanu vračari je dovoljna samo jedna šaka mrtvačke zemlje koju ona zamjesi u čaši vode prikupljenoj sa sedam česmi. Od tog blata ona zamjesi kuglicu i ostavi je da se osuši ispod nekog drveta. Nad osušenom lopticom sedam puta se ponovi sura „Tebet“ i otpuhne se.

Posebnu moć ima zemlja uzeta sa groblja ispod čempresa. Vračara prije nego li je uzme tri puta prođe u krug oko drveta sedam puta ponavljajući ime osobe za koju će raditi sihir i na kraju puhne na lijevu stranu. Pošto zemlju donese kući stavi je na sedam kašika. Time je započela sa „vezivanjem“ koje završava tako što nad svakom kašikom kaže „Neka N.bude svezan“.

 

 

                                             Obenđijala sam ga

 

 Turkinje su tradicionalno sklone prakticiranju magijskih rituala bilo da se oni tiču liječenju nekih bolesti, otvaranju sudbine (fal ačmak) ili pak ljubavnih čarolija poznatih u narodu pod nazivom deli divani (neka poludi). Ove čarolije obiluju upotrebom različitih tilsuma, mrtvačke zemlje, zrna graha, soli, pramenova kose itd.i smatraju se vrlo učinkovitim sihirima.

 

 U onim jednostavnijim magijama djevojka željna pažnje i ljubavi nekog momka pred spavanje uzme tri ljute crvene paprike, izdubi ih i izvadi sjeme pazeći da ga ne pomješa jedno sa drugim. Nad svakom skupinom sjemenki iz tri paprike prouči suru „Tebet“ a zatim sjeme vrati nazad. Paprike potom zatrpa zajedno sa žeravicom pod pepeo. Odmah zatim udari desnom  rukom od zid ognjišta i baje: „Zid se raspao na tri dijela! Iz jednog je izišao čovjek, iz drugog džin a iz trećeg Ismailova vila. Čovjeka sam poslala u pećinu, džina u Kinu a Ismailovu vilu po N. (ime voljenog). Bez stajanje, bez odmaranja neka dođe k meni“.

Pošo je izgovorila bajalicu djevojka odlazi na počinak bez gledanja nazad.

 

 

 Djevojke često opsjedaju derviše po tekijama da im nauče molitve ili čarobne riječi na vodu, voće ili neki dio odjeće od voljene osobe kako bi uspjele osvojiti onoga ko im se dopada. Za jednu od tih prilika djevojka u tekiju odnese tri oraha nad koje derviš nauči. Čim dođe kući djevojka orahe oblijepi katranom i čeka da padne noć. Kada primjeti da se nebo osulo zvijezdama pogledom potraži sedmobrojne zvijezde (Vlašiće) i gledajući u njih nad svakim orahom kaže: „Izađoh na Erdžisi planinu, pogledah na Erveš vinograd; planina izgorjela, kamen izgorio. Niti je planina izgorjela niti kamen nego je izgorio moj dragi N.N. Suho izgorilo, sirovo izgorilo; niti je suho ni sirovo izgorilo već je moj dragi N.N. za mnom od ljubavi izgorio“. Potom se vrati u kuću i baca orah po orah u vatru govoreći svaki put: „Dragi Allahu, kao što ovi orasi na vatri gore tako neka sagori srce N.N.za mnom“. Zatim djevojka ide bez ijedne naknadno izgovorene riječi leći u postelju kako bi navodno te noći u snu vidjela čudo.

 

 Umjesto oraha djevojke često upotrebljavaju zrna ječma ukupno njih 40, inače, ovaj broj se često pored broja 7 pojavljuje u tursko-arapskoj magiji i očito ima veze sa poslanikom Muhamedom kojem je u 40 godini počela božija misija. Prije nego li pođe na spavanja djevojka sjedne pored vatre i držeći u ruci zrna ječma prouči na njih ovaj efsun ili čaroliju: „Tražim od Allaha zaljubljenog do ludila N.sina od toga i toga, pamet mu uzeh obenđijala sam ga, mir sam mu uzela obenđijala sam ga, sabur sam mu uzela obenđijala sam ga, srce sam mu uzela obenđijala sam ga. Ako leži, da ne legne, ako spava da ne spava, ako jede da ne jede, ako pije da ne pije, dok mene ne vidi da se ne smiri. Postelja mu zmija bila, uzglavlje mu guja bila, sebi sam ga načinila asurom, sebi sam ga zarobila. Huuu đevzuruhu“. Ukoliko joj dragi na kog se namjerila ne dođe te večeri u ašik djevojka ne odustaje sa efsunom već ga ponavlja naredne večeri.

 

 

 

03.02.2011.

Najčuvanija tajna vračara

Živa, kemijski element Hg, inače jedini tečni srebrenkasti metal našao je svoju upotrebu u kultu vračanja kod Rumuna, Bugara i Turaka postajući na takav način sastavni dio jednog od najkobnijeg vračanja. U Bugarskoj postoji vjerovanje kako u živi (Hydrargyrium) stanuje zao duh (džin) koji se može uz pomoć magijskih rituala "oživiti" i usmjeriti na neku određenu osobu te joj tako na daljinu nanijeti zlo, bolest ili čak smrt. U Bugarskoj se takvo vračanje naziva "napraćeni živak" gdje zle mađijarke podmetnu u hrani ili piću omađijanu živu. Od toga čovjek najčešće oboli, nema mira, propada a po vjerovanju ne pati samo on već i njegova familija. Još se misli kako od napraćene žive može nastradati ne samo pojedinac ili njegova familija već i cijelo imanje.

Ritual oživljavanja živka jedna je od najstrože čuvanih vračarskih tajni koju ni jedna od njih neće otkriti ni pod koju cijenu. Obično je prenose samo svojim nasljednicima koji moraju biti zli ljudi pokvarene duše pošto samo takve osobe imaju potencijala da uspješno izvedu reanimaciju. Kada živak bude omađijan on onda "oživi" i dobije razum tojest ide i zna šta radi, zna kada i kod koga treba da ide, da mu uđe u lonac ili kantu, zna za koje je lice napraten. Kad uđe u posudu sa vodom ili u čašu koju treba da popije onaj kome je namjenjen živak strpljivo čeka jer navodno razlikuje osobe koje dođu da se napiju vode. Ako vodu zahvati da popije onaj kom je poslan živak će odmah zajedno sa tekućinom ući u njega no dohvati li vodu da pije neko drugi živak se povlači i smanjuje. Od napraćenog živka najviše se treba čuvati noću pošto je tada najaktivniji. U strahu od ove zle sile po mnogim bugarskim selima upozoravalo se da vodu ne treba noću piti iz posuda ili kanti koje nemaju poklopac iz bojazni da se baš u nju nije uvukao nečiji poslani živak. Kada neko vidi kap žive u svojoj kući treba je odmah pomokriti tako da onemogući zlu da iziđe iz nje. Ako živak bude viđen u kući a ne oduzme mu se moć onda cijela familija može umrijeti od straha.

Vračare obično posumnjaju da je neki bolesnik žrtva napraćenog živka onda kada se ta osoba konstantno tuži na bolove u stomaku, mršavi i suši se a na kraju, ukoliko mu se ne pomogne, može i da umre. Ako je neko bolestan od živka onda mu se pravi kontra- magija sa drugim živkom i daje mu se da ga popije.?! To se čini tako što se ponedjeljkom i srijedom baje u tri navrata preko jednog drama (unce) žive uz pomoć metle i srpa. Vračara baje: "Kako metla mete smeće tako da pomete i sve boli iz N.....".

Također postoje informacije da se živa iz tijela omađijanog istjerava učenjem iz Kur'ana ili nekim bajanjem, obično utorkom, u kući ili na raskršću. Živak se isto tako liječi istoimenom biljkom koju u Bugarskoj zovu živačka trava ili bijela petoprsnica.

Jednom kada uđe u čovjeka živak polako ulazi u srce žrtve i postepeno ga razara iznutra, takvog čovjeka često boli stomak, suši se i požuti u licu. Bolesnik osjeća kako mu živak "šeta" po tijelu i najveće bolove osjeća kada mu se približi grlu i onda kada prelazi preko zglobova. Od omađijanog živka čovjek ili poludi ili ako se ne izlječi na vrijeme umre. Lijek se obično traži kod gatara koja bolesniku tada proriče ili saliva olovo: ako vidi da je muka od živka onda treba da ide kod neke "jake" vračare da mu "vrati vodu" tojest bolesnik pije drugi živak ili vraćenu vodu koja treba istjerati zlo iz čovjeka.

Ipak živak ne služi samo u ritualima crne magije već svojom čarobnom moći može poništiti svaku magiju. U tom ritualu omađijani čovjek ide kod vračare prije izlaska Sunca i stane na crnu metlu dok mu vračara baje: "Ne dam ti loj da jedeš, ne dam ti meso da jedeš, ne dam ti krv da piješ već te dajem zlo da istjeraš iz ušiju, iz očiju, iz glave, iz srca...".

Od svih napratenih ili poslanih magija po vjerovanju najbolje čuva cvijet božura kojeg treba nositi uza se kao hamajliju.

tekst preuzet sa sajta www.falanje.com

15.12.2010.

Arapski tilsum za želje

Ovo je jedan od univerzalnih arapskih tilsuma koji ima mnogostruku primjenu. Tako, uz njegovu pomoć nezaposleni može lako pronaći posao, neprijatelja pretvoriti u prijatelja, postati omiljen u društvu....Dovoljno je samo tilsum nacrtati na čistom listu papira, presaviti u trougao i nositi stalno uza se. Efekat će se ubrzo pokazati.

19.11.2010.

Kod hodže ili babe?

  ŽUPANJA - Dok velik broj građana doslovno životari, sve je veći broj onih koji po utjehu i savjete odlaze - vračarama.


Čini se da su vrlo popularne one u susjednoj Bosni, poput vidovite Branke, Fatime ili Milene, tako da nekim Županjkama, kako doznajemo, nije teško potegnuti do Brčkog, Bijeljine ili nekih sela nadomak Tuzle kako bi saznale kakva im je sudbina namijenjena i što mogu očekivati u

Fatima mu prorekla brak
Usluge Fatime, koja je prije nekoliko godina "gostovala" u Babinoj Gredi, koristio je i jedan stranački dužnosnik u Vinkovcima, koji se nakon tretmana pohvalio kako ga je vidovnjakinja "otključala" i da će si napokon uspjeti pronaći ženu. U međuvremenu je ostao bez posla i stranačkih funkcija, ali je zato uplovio u bračnu luku!
Brčanska vračara prezauzeta je poslom i potrebno je naručiti se telefonom

budućnosti.

Vračari jednom mjesečno
Županjka koja je željela ostati anonimna priznala nam je da s kolegicom iz Gunje redovito odlazi u Brčko kod jedne starije žene koja joj gleda u talog od kave i grah.


- Prvi put kada sam otišla i kada mi je žena pogledala u šalicu, ostala sam bez teksta! Sve mi je pogodila i, što je najvažnije, s njom se mogu fino ispričati. Blaga je, strpljiva i zna me najbolje posavjetovati što učiniti u danom trenutku. Za sat vremena što provedem s njom platim 50 konvertibilnih maraka i nisam nikada zažalila. Nekada, ovisi o situaciji i uglavnom kada imam problema s dečkom, znam otići i dva puta tjedno, no jednom mjesečno obavezno ju posjetim - priznala nam je.


Dodaje da je Brčanka prezauzeta poslom i da je sve više ljudi koji traže njene usluge.
- Uvijek se moramo naručiti telefonom jer u suprotnome nema šanse da nas žena primi. Često nas je morala i odbiti jer nas jednostavno nije imala gdje ubaciti - prisjeća se naša sugovornica.

Netko hodži, netko Braci


Doznajemo da je vrlo tražen i hodža u Orašju, koji je priznao da ga “opsjedaju” Slavonke tražeći da im "očita sudbinu i pripremi zapise". Pred njegovom su kućom, u što smo se i sami u prolazu uvjerili, redovito parkirani automobili, i to uglavnom vinkovačkih registracijskih oznaka.
I dok jedni odlaze preko granice u potrazi za raznim vidovnjacima i proricateljima sudbine, neke županjske gospođe utjehu pronalaze u Zagrebu, točnije na Srebrnjaku.
- Iscjelitelj Braco je nešto stvarno posebno i nakon svakog posjeta osjećam se tako zadovoljno, puna pozitivne energije i životne snage. Dovoljno je samo otići u tu kuću, sjesti desetak minuta i razmišljati o onome što te muči… Osjećaj je neopisiv, a jedino što nosimo na Srebrnjak je svježe cvijeće - rekla nam je naša sugovornica, koja tvrdi da su je odlasci tom poznatom hrvatskom čudotvorcu preporodili.

02.10.2010.

Velika Britanija: Druidizam priznat kao religija

Druidizam, keltsko vjerovanje u duhove prirode, priznat je u Velikoj Britaniji kao religija, priopćila je u subotu britanska komisija za humanitarne udruge

'Druidska mreža (Druid Network) utemeljena je u isključivo karitativne svrhe u cilju promicanja vjere i javnog interesa', stoji u objašnjenju komisije.

Priznavanjem druidizma kao religije, spomenuta će mreža moći uživati izdašne financijske pogodnosti.

'Bila je to duga i teška bitka koja je trajala više od pet godina', objavio je Druid Network na internetskoj stranici.

Radi se o prvom paganskom vjerovanju u Velikoj Britaniji koji je priznat kao 'vjera'.

Druidizam poučava sklad između ljudi i prirode. Druidi, svećenici, štuju bogove munje, sunca i Zemlje, kao i duhove planina i rijeka.

Nastao u Irskoj i Velikoj Britaniji, kult se proširio dalje u svijetu, posebice u Francuskoj i Nizozemskoj. Danas ima nekoliko milijuna pobornika.
30.07.2010.

Stećak

Jest kamen, ali jeste i riječ. Jest zemlja, ali jeste i nebo. Jeste materija, ali jeste i duh. Jest krik, ali jeste i pjesme. Jest smrt, ali jeste i život. Jest prošlost, ali jeste i budućnost. To je spavač koji je nespina - napisao je o stećku i bogumilu naš neponovljivi Mak Dizdar. A mi kažemo: "Jest ponos i dostojanstvo, ali jeste i prkos i inat".

Upravo ponoseći se prošlošću naše zemlje, a ujedno i prkoseći onima koji o njoj ništa ne znaju, a nastoje profitirati ekspoloatišući ju, jedan je 38-godišnji stanar sarajevskog naselja Nedžarići počeo sa borbom za vraćanje "starog sjaja", kako kaže, jedinoj iskonskoj bh.stvari - stećcima. Naš sugovornik ovaj put je taj čovjek, Senad Šabović. U domu pravi male nekropole, i to od gipsa...

Nigdje u Sarajevu, ali ni u ostalim bosanskohercegovačkim gradovima, jedan turista ne može kupiti repliku Kulina bana, kao nečega što je blago isključivo ove zemlje. Tako je i sa stećcima o kojima upravo oni koji su potomci onih koji leže ispod tih veličanstvenih nadgrobnih spomenika znaju malo ili nimalo.

-Prolazeći kroz baščaršijske sokake i vireći kroz izloge suvernirnica, ironično mogu zaključiti da je Che Gevara bio Sarajlija i budist, te je jahao na slonovima - sročio je u jednu rečenicu Senad Šabović sve ono što je i zaista postalo najučestalija ponuda za turiste u ovdašnjim suvernirnicama - majice i kape sa likom Che Gevare, privjesci za ključeve u obliku slona, figurica Bude. Zaista, to jeste čudno. No, koliko ljudi je to stvarno i primjetilo. Prodavci sa Baščaršije vele da se to traži. Takođe, dodaju i to da su im Turci najslabije mušterije. Pitaju se zašto, a odgovor je upravo ponudio naš sagovornik:

-Pored Che Gevare i ostalih stvari koje "mirišu" na kinesku masovnu produkciju, u suvernirnicama turisti mogu vidjeti i stvari poput onih na Kapali čaršiji u Istanbulu. Stoga, Turci ovdje ne mogu pronaći nešto za što će kazati: "Da, ovo je bosansko i samo bosansko!"

Senad Šabović rođen je u Prištini. Tamo je živio do 1998. godine, kada se njegova familija seli u Sarajevo. Želeći pobjeći od svakodnevnih pritisaka i stresa, tad se prihvatio kista, pa počeo slikati. Njegov afinitet prema umjetnosti, kako kaže, postojao je oduvijek. No, ne samo afinitet prema umjetnosti - štiva dokumentarnog karaktera, neizostavan su dio njegovog dana. Spajajući te svoje dvije ljubavi, prije nekih godinu dana, odlučio je kupiti nešto gipsa, te počeo praviti malene kopije bosanskih stećaka.

-Po prirodi sam buntovnik. Nisam mogao podnijeti činjenicu da nigdje ne možete kupiti stećak kao suvenir. Ja sam fasciniran stećkom! To je jedina stvar koja pripada svim Bosancima i Hercegovcima, bez obzira na vjeru i naciju! - ushićeno nam je objasnio kako su počele nastajati malene nekropole u domu Šabovića.

Najpoznatija nekropola, odnosno bogumilsko groblje, svakako je Radimlje. No, Senad u svom radu nastoji da promoviše one manje poznate stećke, i to sa teritorija Trebinja, Gacka, Kupresa, Duvna, Kalinovika. Stećke izrađuje pomoću autentičnih fotografija. Uskoro planira raditi i cijeli ciklus stećaka koji se nalaze ispred Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

- Čovjek u mojim godinama ima obavezu dati bilo kakav doprinos društvu. Ja to činim izradom malenih stećaka - kaže, te odmah nastavlja:

-Podršku od zvaničnih vlasti nisam dobio. Očito da nisu svjesni vrijednosti stećka. No, nisam ja sve ovo započeo da bih profitirao, već jednostavno da bih sam sebe nagradio za dugogodišnje proučavanje historije i vlastitih korijena i ispunio onu obavezu doprinosa društvu i zajednici.

 

Nakon bezbroj pročitanih stranica, Senad je najzad otkrio nešto što, možda, nije ni očekivao. Naime, Senadova majka Zineta prije udaje nosila je prezime Telo. Porijeklom je iz jednog sela u blizini Foče. Tu su nekada živjeli i bogumili.

-Negdje sam pročitao da je jedno od posljednjih bogumilskih plemena koje je prešlo na islam potkraj 17. stoljeća, živjelo u selu u blizini Foče. Sebe su nazivali Katurima. Od njih vodi porijeklo upravo bošnjačka porodica Telo. Bogumili su, naime, islamizacijom uzeli prezime Telo.

U tom selu, gdje su boravili Katuri, danas nema ništa osim groblja, poznatog pod imenom "Telsko groblje". Prvi stećci na tom groblju, nastali su čak u 7. stoljeću. Majčino djevojačko prezime je Telo, stoga je Senad Šabović uvjeren da su ovi bogumili upravo njegovi preci.

 

Cijena stećak-suvenira koje izrađuje Senad iznose 5 KM i mogu se naručiti na telefon: 00387 (0)62 971 629


Stariji postovi

sihiri i zazori
<< 01/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
460589

Powered by Blogger.ba